Ta je potpora bila ponajprije izraz stanja u kojemu su se tada našli bosanskohercegovački Hrvati, koji su između života u Jugoslaviji, to jest u Srbiji i Crnoj Gori, i života u Bosni i Hercegovini izabrali drugu varijantu kao manje loše rješenje.
Njihov pristanak bio je, dakle, bitno instrumentalan čin koji je, kako se pokazalo u ratu, imao ograničen i uvjetan rok trajanja i nije bio izraz njihovih ondašnjih strateških političkih interesa. Pristanak se uvelike `istopio` ili je bio `uskraćen` već u procesima teritorijalizacije i političke institucionalizacije u hrvatskim državnim ili kvazidržavnim tvorevinama 1992. i 1993, a pogotovo nakon bošnjačko-hrvatskih sukoba 1993. i 1994. godine.
Kontingentost pristanka potvrđuje još jedna činjenica: Hrvati su, naime, izvorno uvjetovali svoj pristanak na uspostavu samostalne države referendumskim definiranjem prirode države o kojoj se izjašnjavaju. Dok su se Muslimani zauzimali za to da se na referendumu građani odrede prema pitanju:
`Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?`
Hrvati su tražili da referendumsko pitanje glasi:
`Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda -hrvatskog, muslimanskog i srpskog naroda - u njihovim nacionalnim područjima (kantonima).`
Razlike između dviju formulacija u konstitutivnom su pogledu posve jasne: Muslimani su Bosnu i Hercegovinu zamišljali kao unitarnu građansku državu, a Hrvati kao federaciju ili konfederaciju nacionalnih jedinica. U posebnim povijesno-političkim okolnostima, Hrvati su strateški pretpostavili izlazak Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije njezinu unutarnjemu političkom uređenju, ali to pitanje nikad nisu skinuli sa dnevnog reda.
`Povlačenje` hrvatskog pristanka na bosanskohercegovačku državu imalo je dvije fundamentalne posljedice: prvo, njime je vjerojatno nestala građanska većina koja je 1992. godine poduprla državu i, drugo, nestala je i blokovska nacionalna većina koja je bila suglasna s njezinim osnutkom. Bošnjaci su ostali u manjini, i to kako u građanskom, tako i u nacionalnom pogledu. Premda se Davtonski sporazum katkad tumači kao dokument nastao `konsenzusom svih 'konstitutivnih naroda`' (Sadiković, 2004), on je paradigmatski primjer nekonsenzusnog dokumenta donesenoga u izvanrednim okolnostima i pod pritiskom međunarodnih političkih aktera, koji nikad nije bio potvrđen konstitutivnim plebiscitom u samoj državi.
Premda se činjenica da Bosna i Hercegovina od 1995. godine postoji kao država koja nije izgrađena na supstancijalnome minimalnom konsenzusu većina u svim trima nacionalnim segmentima koje čine `diferencirano građanstvo` ne želi javno priznati, ona je implicitno stalno prisutna u unutarnjoj politici, ali i u politici međunarodnih aktera prema toj državi. Legalizacija Republike Srpske ne može se shvatiti nikako drukčije do kao ustupak međunarodne zajednice bosanskohercegovačkim Srbima zbog, izvanjski nametnutoga, prihvaćanja odluke njihovih vođa da Srbi ostanu živjeti u granicama Bosne i Hercegovine protivno političkoj volji većine. Legalizacija Federacije bila je manji ustupak međunarodne zajednice Hrvatima kako bi ostali živjeti u Bosni i Hercegovini, unatoč tome što je tijekom rata bilo očito da su i oni većinom `povukli` svoj pristanak dan na referendumu 1992. godine.