Time je moguće objasniti zašto se međunarodna zajednica ne usuđuje radikalnije mijenjati postojeću državnu strukturu Bosne i Hercegovine.
To ujedno objašnjava i činjenicu što državni ustav Bosne i Hercegovine ne sadržava tradicionalno pravo naroda na samoodređenje koje implicira da su se narodi udružili u jednu političku zajednicu slobodnom voljom, te da iz nje mogu i istupiti slobodnom voljom. Drugim riječima, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini uskraćeno je pravo na samoodređenje koje uključuje i pravo na otcjepljenje.
To implicitno uvjerenje glavnih međunarodnih političkih aktera kako Bosna i Hercegovina postoji bez konsenzusa većina u svim konstitutivnim narodima priječi sazivanje novog konstitutivnog referenduma na kojem bi se provjerila politička volja građana i naroda. Do tog vjerojatno neće doći u dogledno vrijeme jer su rizici takva pothvata neizmjerni, a njegovi bi rezultati mogli delegitimirati sve što je dosad učinjeno u rekonstrukciji države. Dok prešutno postoji kao `nekonsenzusna` državna zajednica, Bosna i Hercegovina mora ostati pod međunarodnim vojno-političkim protektoratom. Naime, višenacionalne države `ne mogu opstati ukoliko razne nacionalne skupine nemaju osjećaj privrženosti prema široj političkoj zajednici u kojoj zajedno žive` (Kvmlicka, 2003, 23).
Privrženost zajedničkoj državi može se razviti samo ako ona omogućuje puni razvoj nacionalnih identiteta odnosno posebnih identitetnih zajednica koje u njoj žive. Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu biti bosanski patrioti ili domoljubi samo ako bosanska država ničim ne dovodi u pitanje njihove nacionalne identitete i latentno ih ne sumnjiči kao potencijalne rušitelje države. Dokle god posebni nacionalni identiteti - ili makar samo jedan od njih - budu politički suspektni, patriotizam će, kako je upozorio Kellas (2004), ostati ograničen samo na jedan segment države i društva, to jest rezeviran samo za vlastitu nacionalnu zajednicu. Drugim riječima, osjećaj privrženosti vlastitoj nacionalnoj zajednici bit će mnogo jači i izraženiji od lojalnosti zajedničkoj državi.
- Nepostojanje konsenzusa o političkom sustavu
Drugi je bitan uzrok nedjelotvornosti konsocijacijske države i demokracije nepostojanje konsenzusa elita svih konstitutivnih naroda o političkom sustavu ili nepostojanje izričitog uvjerenja elita svih etničkih segmenata kako je postojeći ustavni politički sustav potrebno i poželjno održati. Ono je, kako je pokazao Lijphart, nužno povezano i sa sposobnošću elita da izgrade mostove među odvojenim segmentima i rješavaju probleme u `duhu nesuglasnosti`. Drugim riječima, ako elite nisu uvjerene da je postojeći politički sustav poželjan, neće ni nastojati premostiti jazove među društvenim skupinama koje zastupaju.
Glavni je protivnik postojećeg ustavnog modela države i demokracije bošnjačka politička i društvena elita. Ona ga nikad nije dobrovoljno prihvatila, te ga cijelo vrijeme žestoko politički osporava. Tvrdi se da je međunarodna zajednica
`prisilila građane Bosne i Hercegovine da prihvate postojeću entitetsku podjelu BiH na etnonacionalnoj osnovi. Takva struktura BiH nema ni historijskog, ni etničkog, niti ekonomsko-geografskog uporišta i opravdanja. Jedino su uporište agresija i genocid. Odatle se rezultati genocida u državnopravnom smislu mogu poništiti samo promjenom sporazuma iz Daytona i vraćanjem na temeljne principe ZAVNOBiH, čime bi se Bosna i Hercegovina obnovila kao moderna građanska država` (Imamović, 2003; vidjeti i Đozić, 2003, Duvnjak, 2004,).
(Nastaviće se)