Na ovom mjestu nije moguće, a vjerojatno nije ni potrebno, iscrpno elaborirati postavku kako bi uistinu teško bilo dokazati da je iz "temeljnih principa ZAVNOBiH" moguće izvesti modernu građansku državu jer oni nisu ni intencijski ni praktično trebali služiti toj svrsi. Bošnjačka bi strana, uz to, morala biti načelno rezerviranija prema konstitutivnim činima ili aktima u povijesti, kojima, među ostalim, nije bila priznata muslimanska odnosno bošnjačka nacionalna zajednica kao povijesnopolitički subjekt u vlastitoj državi.
Primjerice, na zasjedanju Ustavotvorne skupštine FNRJ, što je održano od 29. studenog 1945. do 1. veljače 1946. godine i koje je, dakle, uslijedilo nakon zasjedanja ratnih zemaljskih antifašističkih vijeća, jasno je poreknut posebni etnički i nacionalni status Muslimana.
Milovan Đilas, zamjenik ministra za Konstituantu i jedan od vodećih partijskih i državnih ideologa u to doba, ustvrdio je da `parlament ne može pretresati pitanje da li su muslimani nacionalna grupa ili nijesu... Ali, pošto se stalo na gledište da svaka nacionalnost dobije svoju buktinju (u jugoslavenskom državnom grbu, prim. M.K.), onda u svakom slučaju mora biti pet buktinja`.
Pet buktinja simboliziralo je pet `glavnih` jugoslavenskih naroda: Crnogorce, Hrvate, Makedonce, Slovence i Srbe. Đilas je dodao da `time, razumije se, ja ne mislim negirati posebne crte kod Muslimana koje danas postoje` (Zasedanje..., 1946,187).
On je ipak, bez skupštinskog `pretresanja`, ali zasigurno uz pristanak partijskog vodstva, priznao Muslimanima posebne grupne `crte`, ali ne i status posebne etničke odnosno nacionalne zajednice, te ih je Konstituanta `izbacila` iz državnih simbola.
Neshvatljivo je i tumačenje prema kojem je Ustav 1974. godine uredio Bosnu i Hercegovinu `prema evropskoj 'doktrini tri kruga'... Sukladno tom principu, Bosna i Hercegovina je imala dvodomni parlament u kojem je, uz Dom građana, postojao i Dom općina, kao svojevrsni gornji dom` (Sadiković, 2004.).
Toj bi se doktrini trebalo vratiti i na njezinim temeljima reformirati daytonski politički sustav. No, prema republičkom ustavu iz 1974. godine, Skupština Bosne i Hercegovine nije se sastojala od dva nego od tri doma: Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i Društvenopolitičkog vijeća. Skupština nije bila birana izravnim izborima koji su se temeljili na općem i jednakom pravu glasa: zaposleni i članovi pet ustavnih društvenopolitičkih organizacija - Saveza komunista (SK), Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), Saveza sindikata (SS), Saveza socijalističke omladine (SSO) i Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) - imali su tri aktivna i tri pasivna prava glasa, a nezaposleni i nečlanovi spomenutih organizacija samo dva aktivna i jedno pasivno pravo glasa.
U Društvenopolitičko vijeće, koje se prikazuje kao nekakvo `vijeće građana`, mogli su biti birani isključivo članovi spomenutih društvenopolitičkih organizacija, pa je ono praktično bilo tipično partijsko vijeće, udaljenije od pravog vijeća građana čak i od Vijeća općina. Uz tri vijeća nije mogao postojati nikakav dvodomni sustav, pa nije ni bilo nikakva donjeg i gornjeg doma. Napokon, sve su republičke skupštine tada bile ustrojene i organizirane jednoobrazno, te nije jasno po čemu je to Bosna i Hercegovina bila posebna i zašto bi upravo u njoj `doktrina tri kruga` imala neko posebno značenje. `Doktrina tri kruga` trebalo bi zapravo da posluži kao nadomjestak za federativno uređenje države.
(Nastaviće se)