A tvrdi se da za nj nema ni razloga ni opravdanja, jer "Bosna i Hercegovina nikad nije u svojoj milenijskoj historiji bila federativna, pa čak ni regionalizirana država, pa u tom pogledu nema nikakvog iskustva niti tradicije" (Sadiković, 2004).
No, ona nikad u `svojoj milenijskoj historiji` nije bila ni demokratska pravna država, pa to nije razlog zbog kojega to ne bi trebala biti danas.
Temeljno je ideološko polazište u osporavanju postojećega ustavnog modela koncept `moderne građanske države`. On je prvi put službeno istaknut u programskim stavovima prvoga kongresa Stranke demokratske akcije (SDA) u prosincu 1991. godine:
`Kongres je prihvatio da se Republika BiH, s obzirom da je multikonfesionalna, multinacionalna i multikulturna zajednica, oblikuje isključivo kao moderna građanska republika (nav. u: Bojić, 2001).
Taj iskaz valja tumačiti u posebnome diksurzivnom sklopu, jer nije razumljiv sam po sebi. Kad se ističu multietničnost i multikulturalnost nekog društva u konvencionalnome političkom mišljenju, onda se iz toga obično izvodi zahtjev da se to društvo politički organizira u obliku federativne ili makar regionalizirane države svakako državu koja priznaje neki oblik teritorijalne autonomije posebnih etničkih ili kulturnih zajednica koje u njoj žive. No, u političkom mišljenju i političkoj kulturi o kojima je ovdje riječ to je samo značilo da vodeća muslimanska stranka ne zahtijeva da se Bosna i Hercegovina uredi kao ekskluzivna nacionalna država muslimanskog naroda, nego kao građanska država pripadnika svih nacionalnih zajednica.
Moglo bi se čak pretpostaviti - a to se implicitno i u manjoj mjeri eksplicitno kasnije i tvrdilo - kako time vodeći politički predstavnici najbrojnijeg naroda Muslimana čine bitne političke ustupke malobrojnijim narodima, Srbima i Hrvatima. To je, dakako, standardna politička pozicija predstavnika najbrojnije nacije u višenacionalnim državama na ovim prostorima; nju su tradicionalno zastupali Srbi, od Pašića do Miloševića, tijekom povijesti jugoslavenskih država. Stoga je za manjinske narode i njihove političke predstavnike na prostorima bivših jugoslavenskih država tradicionalno bilo rezervirano sistemsko i praktično mjesto opozicije konceptu unitarnih `građanskih država` što ga je zastupala najbrojnija nacija odnosno njezina politička elita.
Unitarna građanska država ostala je temeljem bošnjačke nacionalne ideologije i politike i nakon rata. Građanska država legitimirana je `građanskim referendumom` 1992. godine na kojemu se za državnu neovisnost izjasnila natpolovična većina građana ili natpolovična većina `bosanskog naroda` (Ibrahimagić, 2001).
Ishod referenduma legitimirao je sve kasnije ratne odluke državnih tijela:
`... Pošto su Srbi bojkotirali proces osamostaljivanja BiH... normalno je bilo da se u demokratskoj proceduri odluke donose većinom glasova, jer se radilo ne više o sudbini pojedinih etničkih zajednica, već o sudbini cijele Bosne i Hercegovine i bosanskog naroda u cjelini, i trebalo je odlučivati po građanskom, a ne etnonacionalnim kriterijima` (Ibrahimagić, 2001.).
Tako se došlo i do druge bitne sastavnice bošnjačke ideologije i politike: postavke o bosanskom ili bošnjačkom narodu kao jedinome suverenu bosanske građanske države:
`... U modernom svijetu nema nijedne države u kojoj su politički suverena dva, a nekamoli tri naroda` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002).