Zastupnici bosanskog unitarizma tvrde da se u Bosni prirodno i povijesno oblikovala jedna jedina nacija koju čine pripadnici svih vjera što žive na njezinu tlu. Suvremena bosanskohercegovačka država nije ništa drugo do "reinkarnacija bošnjaštva" kao nacije. Riječ je, doduše, o procesu koji ne teče ravnomjerno među pripadnicima svih vjerskih zajednica:
`Dok je ta politička bosanska nacionalna reinkarnacija za bosanske muslimane danas izvjesna, za bosanske katolike i bosanske pravoslavce ona će vremenski potrajati, dok ne izblijede posljedice njihove višedecenijske srbizacije i hrvatizacije` (Ibrahimagić, 1999).
Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nisu nastali u `prirodnim i povijesnim` procesima nacionalnih integracija, nego su umjetni i nasilni proizvodi `političke propagande iz susjedstva i crkvenih vlasti`, plod djelovanja `velikosrpske i velikohrvatske nacionalističke 'krtice', koja je bosanske pravoslavce pretvorila u Srbe, a bosanske katolike u Hrvate` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002; vidjeti i Duvnjak, 2004). Pretpostavlja se, dakle, da je vjera (islam) bila dostatna osnova za nastanak muslimanske etničke zajednice, ali da vjere (katoličanstvo i pravoslavlje) nisu mogle biti dostatni temelji hrvatske i srpske etničke integracije.
Implicitno se, nadalje, pretpostavlja da je ključni nacionalno-integracijski čimbenik na bosanskom tlu trebala biti, da je djelomice bila i pogotovo da će ubuduće biti bosanska država, te da su Bosanci ili Bošnjaci triju vjera trebali nastati - i da će u budućnosti nastati - kao neka vrsta `državne nacije`, to jest nacije na čiji nastanak presudno utječe jedinstvena država kao integracijski čimbenik.
To se shvaćanje posve uklapa u znanu staru krilaticu koja je isprobana na više povijesnih primjera, prema kojoj najprije treba stvoriti državu, a država će potom stvoriti `svoju` naciju. U konkretnom slučaju ta bi krilatica glasila: stvorili smo Bosnu, a sada treba stvoriti Bošnjake. Zaboravlja se pritom da Bosna i Hercegovina, od srednjeg vijeka do izmaka 20. stoljeća, nikad nije bila samostalna država, te da država nije mogla odigrati integracijsku ulogu koja joj se virtualno pripisuje.
Štoviše, u intenzivnim procesima nacionalnih integracija na južnoslavenskom tlu u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća ona je bila dio državnih cjelina - Austrougarske monarhije i monarhijske Jugoslavije - u kojima su živjele hrvatska i srpska zajednica u Hrvatskoj i u Srbiji. Prema tome, bosanskohercegovački Hrvati i Srbi nisu nastali kao rezultat `nacionalističke propagande iz susjedstva`, nego su bili dio jedinstvenih procesa integracije hrvatske i srpske nacije u okvirima istih državnih cjelina. Procesi nacionalnih integracija među Hrvatima i Srbima dovršeni su, te je bespredmetno očekivati da će bosanska država, praktično rekonstruirana izvanjskim putem nakon građanskog rata, moći `poništiti` njihove rezultati i preusmjeriti ih u procese stvaranja nove bosanske ili bošnjačke nacije. Zaboravlja se, nadalje, da stvaranje države nije uvijek dostatan uvjet za stvaranje nacije. O tome najbolje svjedoče neuspjeli pokušaji stvaranja jugoslavenske nacije nakon uspostave jugoslavenske države 1918. godine. Ono se ne uklapa ni u opći povijesni trend u ovom dijelu svijeta:
`Ako se za Zapad može reći da ga općenito obilježava putanja 'od države k naciji', istočnu Europu i dijelove Azije uvjerljivije je analizirati prema modelu 'od nacije k državi' (Smith, 2003.).
Pristajući na naznačene interpretacije bosanske povijesti, suvremeni bošnjački nacionalizam posve se približio standardnom primordijalizmu:
`Primordijalistički etnički zahtjevi nisu ništa više od zahtjeva za vlasništvom nad prošlošću i pravima na njezinu upotrebu za sadašnje ciljeve` (Smith, 2003).