Nakon srpskog i hrvatskog nacionalizma, sada i bošnjački nacionalizam ističe svoje ekskluzivno pravo na bosansku povijest kako bi legitimirao suvremene nacionalnopolitičke ciljeve.
Osim toga, preuzimanje naziva `bošnjački` od strane jedne nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini ima dalekosežne posljedice za budućnost tog pojma. Njime je povijesno višeznačni pojam bošnjaštva definitivno sveden na jedno značenje. Bošnjacima su se u srednjovjekovnoj bosanskoj državi nazivali svi stanovnici Bosne i pripadnici svih staleža, neovisno o vjeri. Bošnjaštvo se, nadalje, intencijski odnosilo na takozvani bosanski politički narod, to jest na sve građane Bosne i Hercegovine, neovisno o vjerskim i etničkim razlikama. Njegovo svođenje na naziv samo jedne nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini zasigurno je otvorilo novu fazu u povijesti tog pojma. Bošnjaci ga nastoje nametnuti Hrvatima i Srbima, a Hrvati i Srbi ga odbijaju i, uz to, osporavaju i pravo Bošnjacima da ga koriste. Bezazleniji i rubniji motiv osporavanja potaknut je tvrdnjom da je jedna zajednica prisvojila i `ukrala` naziv na koji povijesno pravo imaju i druge bosanske zajednice. Opasniji i važniji motiv usmjerenje na prokazivanje glavnog cilja s kojim su se Muslimani preimenovali u Bošnjake, a koji se sastoji u nakani da se i nominalno prikrije `povijesna činjenica` kako Muslimani nisu nikakva nacionalna zajednica u modernom smislu, nego isključivo vjerska skupina. Bilo kako bilo, Muslimani su diskurzivno prisvojili bošnjaštvo i time bitno odredili budućnost tog pojma.
Iz postavke o jedinstvenome bosanskom narodu ili bosanskoj naciji izvodi se zahtjev za temeljitom promjenom ustavnoga političkog poretka. Kako u Bosni i Hercegovini postoji samo jedan `građanski narod` ili se tendencijski stvara jedna nacija, to treba izraziti u institucionalnopolitičkom uređenju države kao `proste decentralizovane države` ili, u najgorem slučaju, kao federacije neetničkih kantona, to jest neke vrste `unitarne federacije` njemačkog ili austrijskog tipa. Iz tog uređenja treba izbaciti sve konsocijacijske mehanizme koji su institucionalizirani kao `ustupak nacionalnim ekstremistima, kao cijena za postizanje mirovnog sporazuma` (Ibrahimagić, 1999.) ili kao izraz tradicionalno `štetnih odluka` međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini (Đozić, 2003). Unitarno uređenje države trebalo bi se dosljedno iskazivati na svim razinama i u svim oblicima djelovanja.
Osobito je, pritom, intrigantno i krajnje konfliktno zagovaranje jezičnog unitarizma:
`Veliki je apsurd što se u našoj maloj zemlji zvanično priznaju tri jezika, što nema historijske utemeljenosti i pruža mogućnost da se u mnogim školama uči po programima i udžbenicima susjednih država i uporno nameće njihov jezik` (Idrizović, 2003). Problem je, navodno, tim apsurdniji zato što `neće biti daleko od istine ako kažemo da je onaj srpskohrvatski-hrvatsko srpski jezik, kakav se u Bosni i Hercegovini upotrebljavao donedavno kao jezični standard, u svom temelju i bio bosanski jezik sa izvjesnim nametnutim pojedinostima tzv. istočne varijante zajedničkog jezika i, nešto manje, zapadne varijante tog jezika... U svojoj pisanoj formi bosanski jezik je najstariji, a vjerodostojnije je i od hrvatskog i od srpskog sačuvao izvorne oblike starijih slavenskih govora` (Idrizović 2003.)
(Nastaviće se)