Bosna i Hercegovina je kao tipično podijeljeno društvo suočena s tri načelne mogućnosti izbora koje, kako je pokazao Lijphart (1992), stoje pred svim podijeljenim društvima:
? podjelom države na tri zasebne, homogene nacionalne države - bošnjačku, hrvatsku i srpsku - pri čemu bi se hrvatska i srpska država odmah pripojile Hrvatskoj i Srbiji;
? preobrazbom podijeljenog društva u nepodijeljeno pomoću asimilacije nekog segmenta ili nekih segmenata;
? prihvaćanjem podijeljenog društva i uspostavom konsocijacijske demokracije. Te načelne mogućnosti izbora u Bosni i Hercegovini praktično, zapravo, ne postoje. Ponajprije, Bosna i Hercegovina konstruirana je kao državna zajednica voljom međunarodne zajednice koja je 1995. godine praktično stavila veto na podjelu države. Unatoč svim protuslovljima i sukobima među međunarodnim akterima u gledanjima na sadašnjost i budućnost države, nije realno njihovo odustajanje od toga veta. Prema tome, Bosna i Hercegovina postojat će kao međunarodni državni subjekt, neovisno o volji njezinih konstitutivnih naroda.
Ona je međunarodno zadana i čuvana državna zajednica, pa je svaki pokušaj da se to stanje promijeni u sadašnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa uzaludan i besmislen.1 Stoga bosanskohercegovački Srbi i Hrvati moraju odustati od svojih maksimalističkih nacionalističkih ciljeva što su usmjereni na otcjepljenje područja Bosne i Hercegovine koja nastanjuju i na kojima su institucionalizirali svoju većinsku vlast te od njihova priključenje Srbiji i Hrvatskoj. Moraju, ukratko, odustati od nacionalnih programa koje je Wolf Dietrich Behschnitt (1992, 235) nazvao tipičnim `iredentističkim nacionalizmom` među Srbima i Hrvatima.
Izvanjska zadanost jedne državne zajednice zacijelo nije poželjno, ali je realno ishodište za dogovor političkih predstavnika njezinih konstitutivnih naroda o tome kako će urediti unutarnji politički i društveni život u zemlji u kojoj moraju zajedno živjeti, a u kojoj bi jednom mogli i željeti živjeti zajedno.
Nastaviće se