Drugo, u Bosni i Hercegovini nema tako brojčano premoćnoga i kulturno dominantnoga nacionalnog segmenta koji ima dovoljno kapaciteta i potencijala da asimilira neki drugi, a kamoli oba ostala segmenta. I prije je rata bilo posve nezamislivo da bi Muslimani mogli politički i kulturno asimilirati Srbe i Hrvate.
Tijekom rata rascjepi među nacionalnim segmentima toliko su produbljeni i zaoštreni da nije realno njihovo prevladavanje, pa ni bitnije ublažavanje u dogledno vrijeme. Poslijeratni bošnjački asimilacijski projekt o stvaranju nove bosanske nacije posve je povijesno promašen i politički krajnje opasan. I prikriveni asimilacijski projekt, koji se zasniva na postavci o jedinstvenome bosanskom narodu kao jedinome suverenu vlasti, teorijski je zastario i uz to je, također, politički vrlo štetan. I suvremeni liberalni teoretičari ističu da države s `diferenciranim građanstvom` moraju posegnuti za posebnim oblicima uređenja političkih i društvenih odnosa:
`U društvu koje priznaje grupno-diferencirana prava pripadnici određenih skupina su inkorporirani u političku zajednicu, ne samo kao pojedinci, nego i putem grupe, a njihova prava dijelom ovise o njihovoj grupnoj pripadnosti` (Kymlicka, 2003, 251).
To bi bilo drugo realno ishodište konsenzusa nacionalnih političkih elita o zajedničkoj državi.
Prema tome, glavnim političkim i društvenim akterima u Bosni i Hercegovini preostaje da prihvate stvarnost - život u podijeljenom društvu. Da bi taj život bio moguć, državu treba dosljedno urediti kao konsocijacijsku demokraciju. A da bi ta konsocijacijska demokracija bila djelotvorna, svaka elita mora početi voditi politiku akomodacije, to jest politiku prilagodbe i usklađivanja svoje politike s politikama ostalih elita. Prinudni konsocijacijalizam, koji je nametnut izvana, ne može se dugoročno održati ako nema političke volje domaćih elita da on preživi.
Ključno je stoga pitanje postoje li strukturni uvjeti za akomodacijsku politiku nacionalnih elita koji bi pogodovali njihovu preusmjeravanju od politike sukobljavanja ka politici usklađivanja svojih politika. Prethodno su navedeni čimbenici koji određuju odnose među elitama u podijeljenom društvu, te pogoduju i ne pogoduju akomodacijskoj politici. Među njima najvažniji su:
? prostorno i populacijski mala zemlja koja potiče intenziviranje i personalizaciju odnosa među pripadnicima različitih elita, što pridonosi razvoju suradnje, dogovaranja i kompromisa među njima;
? postojanje najmanje triju segmenata i višestruke ravnoteže moći među njima, što isključuje mogućnost prevlasti jednoga segmenta nad drugima;
? duga tradicija konsocijacijalizma;
? nepostojanje vanjskih opasnosti koje produbljuju i zaoštravaju rascjepe među društvenim segmentima;
? izražena potpora `segmentacijskih baza` akomodacijskoj politici elita. (Nastaviće se)