To se može shvatiti i kao prikrivena strategija, kojom se planovi za teritorijalnopolitičko preuređenje Federacije, pa i cijele države, hotimice vremenski odugovlače dok se ne promijeni nacionalni sastav pojedinih područja.
Liberalnodemokratska priroda višenacionalne federacije očitovala bi se u tome što bi `sve vlade - bilo centralna vlada, bilo regionalne vlade u kojima dominiraju nacionalne manjine - (bile) podvrgnute ustavnim ograničenjima koja štite individualna građanska i politička prava` (Kimlika, 2002.).
Tim bi rješenjem sve strane nešto izgubile i nešto dobile. Čini se, dakako, da bi srpska strana izgubila najviše jer bi ostala bez vlastite `države u državi`. No, to bi bilo nadoknađeno nečim što se dugoročno čini neusporedivo važnijim za legitimnost i vjerodostojnost srpske politike u Bosni i Hercegovini i u međunarodnoj zajednici. Bošnjaci i Hrvati pristali bi na teritorijalno-političko organiziranje Srba u etničkim federalnim jedinicama i na područjima koja su nasilno zauzeta u ratu i na kojima se srpski etnički segment teritorijalizirao i politički institucionalizirao kao većina pod politički i moralno odiozm'm uvjetima masovnih etničkih progona i zločina. Bošnjaci bi dobili integriraniju bosansku državu od dejtonske, a Hrvati nacionalnu teritorijalno-političku samoupravu u postojećim državnim okvirima.
Drugi je uvjet stvaranja samoodržive demokratske države institucionalizacija i ostalih bitnih konsocijacijskih mehanizama ili mehanizama što su tipični za demokracije u kojima je vlast podijeljena. Glavne političke institucije morale bi biti ustrojene sukladno načelima razmjernosti i paritetnosti. Morali bi biti normativno propisani uvjeti u kojima se u federalnim državnim tijelima odlučuje konsenzusom i kvalificiranim većinama. Morale bi biti i jasno utvrđene ustavne veto točke u političkom sustavu i jasno određeni ustavni veto akteri.
(Nastaviće se)