Magnetofonski snimak sa redovne sjednice Predsjedništva Republike BiH, održane dana 26. novembra 1993. godine (3)
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Ali politički svijet je protiv Bosne. Nije problem, možda je manji problem i ako jesu veliki problem ove dvije vojske koje razaraju Bosnu koje treba pobijediti da bi se postigla ta stvar. Vi morate Mladića pobijediti, Mladić neće da ode dobrovoljno, niko ga ne poziva i samo ga mi možemo ukloniti. Mi trebamo procijeniti možemo li ga ukloniti i njega i skupa s njime i Bobana i njegove vojske. I hrvatsku vojsku, ali je to, čini mi se, sada manji problem. Dvije godine svijet radi protiv cjelovite Bosne, još od Kutiljera, nije svijet običan niti je u Frankfurtu, ali politički svijet je protiv, jer Mladić i kompanija saveznika u svijetu faktori, vlade Tuđman ima saveznika u svijetu, mi imamo saveznike, ali su to mladi saveznici. Amerika je jedina za cjelovitu Bosnu. Ali ona je rekla da je to evropsko pitanje, za nas je regionalni problem, rekao je jasno i ponovo Kristofer. Prema tome, nemojmo, iza mene je glavni svijet bio i da se svijet okrene, da ne budu saveznici četnika, onda bi stvari krenule drugim putem. Prema tome, nemojte se zanositi time kada odete u neki parlament i kažu sve lijepe stvari. Džaba je to kada u Francuskoj politiku vodi Miteran, i Mejdžer. Nemamo mi tu saveznika, svijet je protiv cjelovite. Naime, nije bio protiv, ali je na koncu oni neće dati. Meni je jasno rekao jedan čovjek da su to iluzije, ako vi mislite da ćemo se mi sada sa Srbima na Balkanu zavaditi za daljih 50 godina zbog vas, to mi nećemo da uradimo, izvinite, i nemojte s tim računati. Kada je rekao sa Srbima mislio je na Srbiju, mi nećemo to. Oni naprotiv hoće da ostanu u dobrom sjećanju Srbije radi budućnosti i prema tome evo vidite sad i pokušaj da se oslobodi sankcija, to je već na mala vrata. Doskora je bio čvrst stav, a sada se govori o obrnutoj stvari. Treba popustiti sankcije polako. Prema tome, vi razmislite do sljedećeg sastanka, na koji način možete otići gore, u svjetskim i međunarodnim forumima kazati - mi hoćemo čitavu Bosnu. Pitaće vas prvo kako to mislite, gospodine Bjelobrk, i čime to mislite koje su to političke i vojne snage koje imate da se oduprete ovim silama dezintegracije. Ono što sada možemo uraditi je maksimalno, po mom mišljenju, da spasimo okvire Bosne, da međunarodno priznate granice sačuvamo, da sačuvamo članstvo u UN i da jezgro Bosne, u kojima postoje tradicije demokratske Bosne, da tu Bosnu, kao eventualni faktor buduće integracije, nismo sigurni hoće li se ostvariti, to je pitanje. Isto tako, koliko ćemo mi htjeti da integrišemo Bosnu djelovaće vrlo važno, sile koje žele da definitivno ovjekovječe tu okupaciju i naravno sada će biti borba, to je onda u našim rukama u većoj mjeri. Bar u našim je rukama hoćemo li mi ovdje stvoriti fašistički, jednopartijski sistem diktature i nesigurnosti. Mi ćemo stvoriti jedan model ljudskog života koji će na neki način svjetliti ovdje i biti atraktivan za svakoga i na taj način pobijediti. Ne vidim u ovom momentu nikakvih snaga koje mogu da iznesu tu ideju, ja je ne vidim. Pokažite prstom koje su to snage koje mogu da iznesu cjelovitu Bosnu ovdje, ako mislite na Armiju, ona može da brani ove i ova područja ovdje i da svojim pritiskom, pa malo mi politikom da eventualno još malo da to proširimo, ali nema Armija snage da dođe do Banjaluke. I to je uzalud govoriti, to mogu samo zanesenjaci da govore. Mi smo proračunavali problem deblokade grada, i kada smo vidjeli da moramo 4.000-5.000 ljudi, vjerovatno proračuni govore, izgubiti, onda smo rekli izgubili smo 10.000 ljudi pa nemamo više biološke moći da kažemo evo 5.000 ljudi na oltar domovine, osloboditi samo Sarajevo. A da bismo se prokleli kasnije i jednostavno da smo načeli biološku supstancu i da je danas nemamo, ne bih rekao da možemo ići tim putem. Prema tome, shvatite to kao ovaj jedan potez, onaj jedan gambit zou, što je opasno i po jednog i drugog igrača, ovo što mi odigravamo sada gore je pravi gambit. Možemo sve dobiti ili sve izgubiti, to je jedan rizičan potez, ali ne vidimo druge, gubimo partiju u protivnom. Moramo taj potez povući gore, inače ćemo dovesti do produžetka rata, do izgladnjivanja stanovništva, do umiranja hiljada ljudi ovdje i zavapićemo ovdje neka bude šta god hoće da bude, jednog dana će se skupiti ljudi gladni pred Predsjedništvom i kazati zaključujete taj mir, mi tri dana ništa ne jedemo. Mi ne smijemo tu situaciju dočekati, jer vojska će vas treći dan tući sa položaja, ako ne dobije hranu. A do takve situacije može doći, oni drže slavinu, očigledno, odnosno Oven je slavinu privrnuo malo i umjesto da bude 600-700 gr. po osobi, desetak grama po osobi. Oni to mogu komotno da odvrnu ako hoće, ali neće.
MUSTAFA ČENGIĆ: Ja ću vrlo kratko. Sve izjave i Ovenove i svih drugih relevantnih svjetskih faktora navode na to da to nije baš neka epizoda, nego da se računa sa jednom velikom utakmicom. Zbog toga mislim, a i zbog drugih stvari da i mi nemamo apsolutno nikakvog drugog razloga da odlažemo rješavanje, političko, ove naše krize jer jednostavno ni unutrašnji ni spoljni razvoj događaja i situacija ne daju nam za pravo. Naprotiv, pokazuje se da smo dostigli jedan klimaks. Sigurno je da će ako se stvari brzo ne budu rješavale, Srbija za nekoliko mjeseci biti zemlja u kojoj će sankcije biti van snage i na ovaj i onaj način. Dovoljno je da to samo jedna zemlja provali, ali to će se provaliti, i to će biti kao lančana reakcija. Nema nijedne realne činjenice koja pokazuje da bi se u Srbiji, Hrvatskoj, u svijetu nešto bitnije promijenilo u odnosu prema Bosni i prema nama. Prema tome, naši interesi da ubrzamo političko rješenje, u tom smislu mislim da sve ove političke limite, o kojima sada govorimo i koji su nam vezali umnogome ruke, moramo da stavimo u funkciju osnovnog limita koga se moramo držati, a to je teritorija i to je to pitanje zbog koga se i vodi rat, na kraju krajeva.
Ja jesam za to da se nikada niko ne može odreći Bosne i Hercegovine i onog njenog istorijskog bića i onog što treba jednog dana Bosnu i Hercegovinu da reintegriše, ali realnost je sasvim drugačija. Reintegraciju treba prepustiti vremenu i onim uslovima kada će svi narodi biti podjednako željni i voljni da tu reintegraciju naprave. Sada to nije slučaj, svako dalje ratovanje značilo bi uništavanje biološke supstance muslimanskog naroda i išlo bi direktno na štetu tog naroda. To se više ne može dozvoliti.
HARIS SILAJDŽIĆ: Mislim da je mišljenje gospodina Bjelobrka, da je to vrlo važno pitanje. Tehnički, moguće je vratiti proces na početak, ovo što je predsjednik govorio, sasvim legalno reći - mi se vraćamo na Savjet bezbjednosti. Ženevska konferencija i svaka mirovna konferencija blokira Savjet bezbjednosti. Istovremeno daje predtekst onima koji ne žele da ga rješavaju u Savjetu bezbjednosti, rješavaju na mirovnoj konferenciji gdje se radi i kako se radi. Dakle, mi imamo pravo da kažemo nas slučaj vraćamo u Savjet bezbjednosti, ne znamo ni za kakvog Ovena, mi smo međunarodno priznata država. Izvolite Savjetu bezbjednosti, to se može učiniti sa jednim papirom, ne znamo ni za Švajcarsku, niti odlazimo odavde, ko hoće da rješava ovo pitanje može doći u Sarajevo, u glavni grad Bosne i Hercegovine. To je s jedne strane tehnički moguće, sa druge strane ovo što ste vi rekli o sankcijama, na to stalno zaboravljamo. Sve sankcije, o tome je dosta napisano, ima teoretskih tekstova, imaju liniju uspona i pada. Sankcije prema Srbiji su već na liniji pada, postoji zamor materijala okolnih država, one će to ukinuti na bilo kakav način. Međunarodna zajednica da ne bi doživjela fijasko, sama će legalizovati ono što će doći ovako ili onako, sada malo ako napravimo jedan otklon od ovog tehničkog diskursa, a šlagvort mu je dao prof. Filipović. Znate šta, međunarodna zajednica ne može, ovako da budem vrlo kratak, ne može preobraziti Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini, to je čitav problem, s jedne strane to je problem. Kada bi to međunarodna zajednica htjela većina Srba i većina Hrvata ne žele da žive sa Muslimanima u Bosni i Hercegovini. To je osnovni problem, valjda nam je to sada jasno, oni su spremni da umru zato da ne žive u Bosni i Hercegovini. Dakle, možda bi ovdje trebalo reći, uopšte ne trebamo više ništa reći, sasvim je dovoljno ovo. Da ne bude da idemo dalje i da kažemo da međunarodna zajednica sve da hoće da učini, ona to ne može da učini. Zašto? Zato što sama nije takva. O čemu se radi? Radi se o tome da Bosna nije liberalizirana, nego je Bosna evropeizirana sada, to je čitav problem. Ona je prevazišla nikada tribalni sustav svoj u Evropi, to je čitav problem, Evropa živi u plemenima i dan-danas i ona Bosnu vidi tako, Bosna je kukuriknula prije vremena, o tome se radi. Bosnu će trebati Evropa, kao što je Filip Treći trebao Jevreje i Arape, kada mu je njegov savjetnik rekao: "Gospodine, bez glava nema ništa, nema glava, nema stanovništva. Ne možemo napraviti kraljevstvo ovako, nema nikoga." Ali to je 60 godina nakon što su zadnji Moristi napustili Španiju. Tako će i u ovom našem slučaju biti. Dakle, Bosna je evropeizirana time što je podijeljena na plemena. Sa druge strane, do sada smo se vodili, barem ja, jednom idejom, a to je da je na pragu sukob. Ovo je paradigma jednog sukoba koji slijedi, to je civilizacijski sukob, sukob na liniji civilizacija i potcivilizacija, to više nisu ideološki sukobi, nisu ekonomski sukobi, ekonomski sukobi su samo varka, radi se o sukobima civilizacije.
Zapad je svjestan toga, ali mogu vam reći da, po mojoj procjeni, gura pravoslavlje i islam u sukob i eventualno da bi se izbjegao sukob na ovoj strani, sadržavanje ono što se zove islamska opasnost i taj faktor na vrelom pojasu koji sada postoji između pravoslavlja i islama. Ja mislim da se to radi, po meni, može biti da griješim, vrlo sistematično.
U čemu je stvar? Vi znate dobro, Evropa je u srednjem vijeku bila na lomači zbog vjerskih ratova, ne nacionalnih nego vjerskih ratova, oni su i danas spremni na vjerski rat, to vjerujte. Ovo što se kod nas događa jeste upravo to što oni očekuju, mi smo začuđeni, oni nisu začuđeni, oni vrlo dobro znaju da fašizam kuca na vrata Evrope, oni to vrlo dobro znaju. Semofobija, rasizam, ergofašizam, to se danas dešava Evropi, Mi smo mislili da je to otkrovenje, ovo nije rizudijal staroga što se dešava u Beogradu, ovo je avangarda novoga, gospodo, probudite se, to je bio naš kredo. Međutim, oni kažu ne, nama vi kao takvi ne trebate, vi se pomirite jer mi nemamo para. Zašto, zašto? Zato što Evropljani neće glasati za mene, ako ja u Bosnu pošaljem. Zašto? Zato što mu je važniji pas da ga voda svako popodne, njegov bankovni račun, nego bilo kakva djeca u Bosni. To je tako, sa krajnjim cinizmom se odnose prema nama. Zašto mi tražimo pravo, šta znači pravo? Pravo znači etičnost. Dati pravo slabijem znači govoriti o etničkoj podlozi Evrope, etnička podjela Evrope ne postoji, u Evropi postoji ciklus proizvodnje i potrošnje, tu etike nema nikakve. Evropa zna za sumnju i za profit. To su dvije odnosno dva bitna elementa religije Evrope. To je u stvari prava religija Evrope, prava religija jeste ta religija, islam i hrišćanstvo nisu religija, to je religija koja ima svoje hramove, koja ima svoja pravila, a ta pravila su nas koštala života, jer mi i jesmo vjerovali u to, možda nismo imali drugog izlaza pa smo vjerovali. Sve smo učinili, gospodine Bjelobrk, i ja barem mogu reći, na sva usta braniti tu Bosnu kakva jeste itd. Ali da vam kažem jednu stvar, sada više ne. Zašto? Zato što je došlo u pitanje, u pitanju je biološka supstanca mog naroda koji je Musliman. Ja nisam spreman više da vidim muslimanske mladiće da brane cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Ne. Dosta je. Evo pogledajte ova mezarja okolo, sve će vam biti jasno. Pogledajte ko gine. Ginu uglavnom muslimanski mladići, za koga? Ne može više, ima jedna granica, recimo dosta. Ko hoće sa nama, dobro je došao. Ja vam mogu reci da svakom od vas, koji ste ostali ovdje, koji niste muslimanske nacionalnosti, a branite ovakvu Bosnu i Hercegovinu kako vi kažete, ja vam odajem svako priznanje. Ali sada kažem, mi kao političari moramo biti realni, Evropa to nije. Mi kažemo ako međunarodna zajednica i ako to internacionalizujemo. Pa problem je u tome što i jesmo internacionalizovani, pa nam se vratila Evropa u Bosnu, a Evropa u Bosni je podjela Bosne, jer još važe nacionalne države. Dakle, ovo što je 19. vijek izmislio mi sada imamo tu na licu mjesta, mi nismo završili proces kreiranja nacionalnih država u Bosni, što se sada događa. Mi taj proces moramo završiti. Hoće li to biti u uniji, to je sasvim druga stvar. Ali će nacionalne države u Bosni i Hercegovini postojati i sva će sreća biti ako bude postojala i ova treća, jer ja sam neki dan, kada me Soroš pitao nešto u vezi Muslimana i nemuslimana, ja kažem - gospodine, istorija je naša referenca. Pogledajte tamo gdje ima kontrolu bosanskohercegovačka armija koliko je crkava srušeno, pa kažem čujem nijedna, i kažem pogledajte u Mostaru koliko ima džamija, nema nijedna. Gdje su četnici i gdje su ustaše nema ništa. Prema tome, ta centralna republika je garant opstanka civilizacije na našim prostorima. Ja se samo jednog bojim, ako budemo zakasnili neće je biti.
EJUP GANIĆ: Ja smatram da bi jedno od centralnih pitanja u daljim pregovorima trebalo da bude pitanje privatnog vlasništva. Jer u ovim materijalima to pitanje privatnog vlasništva se tretira uglavnom akademski, kao na kraju itd, u tom procesu sredivanja stanja vodiće se računa itd. Čak pod nekakvim optimalnim uslovima, ako bi se postigao dogovor što se tiče teritorija, otprilike blizu milion stanovnika biće nekako pomjereno iz svog ležišta. Ako samo po jedan dolar dnevno damo svakom od ovih ljudi to je milion dolara dnevno, pomnožimo sa 365 dana, to je 365 miliona dolara godišnje. Imam utisak da će svaki dinar koji bi došao za nekakvu obnovu Bosne i Hercegovine u stvari biti potrošen na preživljavanje ovog stanovništva koje je pomjereno iz svog ležišta itd. Radi se o o jednom nevjerovatnom siromašenju stanovništva i vraćanju Bosne zaista nazad, za 50 godina najmanje. Prema tome, zaista nemam ništa protiv da građani iz Bijeljine koji su protjerani, da se odreknu te imovine na račun imovine koju će dobiti na Ilidži. Primjera radi, ako dozvolimo i prihvatimo protok ljudi, roba i kapitala i prebijanja imovine tamo gdje ljudi žele da se nastane, ali odreći se tog privatnog vlasništva i očekivati da će se neko vratiti u Bijeljinu gore, a gore ga čekaju isti četnici, koji su silovali kćerku, ubili sina itd, da on ponovo preuzme to svoje privatno vlasništvo, iluzija je. Prema tome, ako krenemo kod koncepta privatnog vlasništva i to stavimo ne kao nešto što će se u procesu regulisati, nego na početku mislim da će ovi razgovori u vezi teritorija na neki način krenuti u pozitivnom pravcu.
IZETBEGOVIĆ: Možemo mi zaključivati nešto do sada, da delegacija ode gore, ima manje-više i zna se šta je platforma, plus ona nastojanja oko proširenja funkcija i teritorija, plus nepotpisivanje itd. Možemo li mi s takvim uputstvima otići da se vidi i da vratimo natrag?
BORO BJELOBRK: Slušam sad premijera i dajem sebi za pravo i možda nešto i poznajem i od učenih ljudi sam slušao, volio bih da nađemo vremena. Znam da ste vi prije svega zauzeti, volio bih i da saslušam neke učenije ljude. Bojim se da ne stoje tako stvari, ali dobro. Ja lično bih zagovarao onaj prvi dio, koji je premijer predložio, da on bude osnova za rad delegacije oko humanitarne pomoću sa svim onim decidiranjima koje najavljuje, ali koristim prije svega ovaj skup da se testira ideja o zaustavljanju rata i tu se pojavljuje problem. Možemo li u taj posao ući na način da ne bude uslova, ali da se to desi na međunarodnom planu. Pod varijantom i da dođe do uslovljavanja da se kaže, za alternativu imamo da se desi ta međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini. U varijanti da li sada prelomiti stvar ili tražiti šansu na mogućoj međunarodnoj konferenciji uvijek bi bio rat za njih, ne zato što dobijamo na vremenu pa onda možemo njegovati nade i neke druge događaje u procesima o kojima je Kljuić govorio maloprije, nego lično mislim da za ovih 20 mjeseci uz sve napore, koje pretpostavljam da ne moram biti baš toliko kurtoazan večeras ovdje, koje naša državna delegacija u svim pregovorima do sada uložila itd. Ipak još nismo nijednom ofanzivno izašli sa svojim cjelovitim prijedlogom. Mislim da imamo šansi, da se u slučaju da se desi konferencija, da izađemo sa tim cjelovitim prijedlogom, u što sam duboko uvjeren, da većina ljudi u bosanskohercegovačkom rukovodstvu stoji na civilizacijskim kriterijumima da bi to izazvalo zornu pažnju. O varijanti o kojoj Čengić govori, da se sada prelome stvari u Ženevi, blago rečeno ne nosim bar lično uvjerenje da će to donijeti dobro, za bilo koju verziju rješenja. Prema tome, zalažem se da se u Ženevi u političkom dijelu, prije svega, pledira za zaustavljanje rata, a da se konferencijom, koju najavljuje i Gali i čitav niz drugih ljudi, pokuša doći u situaciju da se cjelovitije, prije svega mi, pripremimo u Sarajevu, a onda de se cjelovitije traži rješenje za Bosnu i Hercegovinu, to je moj prijedlog. (Nastaviće se)