Tamo smo mi s Abdićem povukli crtu i sve je u redu, Silajdžić prenio Krajišnikove riječi
Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva RBiH, od 15. decembra 1993. godine(1)
HARIS SILAJDŽIĆ: Ja ću početi od francusko-njemačke inicijative, jer je na osnovu te inicijative ova zadnja runda pregovora održana u Ženevi. Ta inicijativa je pripremana. Mi smo to mogli vidjeti iz pitanja ovdje određenih diplomatskih predstavnika. Pripremana je otprilike mjesec dana da bi na kraju ministri vanjskih poslova Žipe i Kinkei izašli s tom inicijativom. Iza inicijative naravno stoji i evropska zajednica. Nama je upućeno jedno pitanje - predsjedniku Izetbegoviću i meni direktno od Žipea i Kinkela u Ženevi. Ukoliko se ovi vaši zahtjevi, za koje kažete da su minimalni, ispod kojih se ne može ići ispune, da li ćete vi onda pristati na to? Drugim riječima bilo je pitanje je li ovo taktika ili ste vi iskreni u zajedničkom naporu, kako su rekli, da se dođe do mira. Naravno, rekli smo da smo iskreni, da je nama ipak više stalo do mira od onih drugih, jer smo u najtežoj situaciji. Tada se činilo u Ženevi da će doći do nekog preokreta, odnosno da će EZ biti u stanju da nešto promijeni. Međutim prvi plenarni sastanak koji je održan, na kojem su učestvovali sa hrvatske strane predsjednik Tuđman i ostali, ovamo Milošević i ostali sa srpske strane, pokazao je da EZ taj sastanak nije dobro pripremila. Da je računala na pritisak, prisutnost 12 ministara koji predstavljaju 12 evropskih država i da Miloševića to, biću veoma kratak, uopšte nije impresioniralo. Milošević je napao Evropu koja je ugrozila vitalne ciljeve Srbije, koja je nepravedna, koja je jednostrana. Ukratko, očitao im je lekciju kakvu odavno nisu čuli. Pošto je Vili Klas, belgijski ministar vanjskih poslova, predsjedavao tom sastanku, on je samo dogovorio - nećemo ulaziti u detalje ovdje, ali se nikako, to je ponovio dva puta, nikako ne slažem s ocjenama predsjednika Miloševića. Tu se negdje završio plenarni sastanak s tim što smo mi sa naše strane, čini mi se, predsjedniče, protestovali zbog toga što je svaki sastanak u Ženevi, znači pojačano granatiranje posebno Sarajeva, to je jedna vrsta pritiska. Rekli smo im da se Bosna tako ne razmekšava. Naprotiv, dolazi do izražaja tvrda linija itd. Jasno je bilo tu iz Miloševićeve reakcije da Evropa nije pripremila taj sastanak, odnosno da nema, ono što smo mi očekivali da nemaju pristanak Miloševića, Karadžića i ostalih na povlačenje sa određenih teritorija. Nakon toga došao je bilateralni sastanak koji je vodio uglavnom Oven. Bio je prisutan i Stoltenberg. Na nekim sastancima Čurkin i na, čini mi se, svim sastancima Regman - američki predstavnik. Oni su samo bili posmatrači i jedan i drugi.
Oven je počeo taj sastanak, i ovo je važno da se zapamti, riječima: "Čini mi se da ovdje postoji konsenzus da počnemo razgovarati o Sarajevu", ako se dobro sjećam, predsjedniče. Tako je započeo sastanak, prvi sastanak Oven, što je nas iznenadilo. Dakle, konsenzusa nije bilo o tome, niti je bilo razgovora o tome da se počne tako sastanak. Mi smo rekli da za Sarajevo postoji neko rješenje, za druge krajeve ne postoji. Za Sarajevo postoji rješenje to je administracija UN na dvije godine u Sarajevu. Dakle, bez podjele Sarajeva itd. Međutim, stav je srpske strane bio da oni ne žele razgovarati ni o istočnoj Bosni, ni i o zapadnoj Bosni. Nema razgovora o tome. Prema tome, razgovor je jedino moguć u Sarajevu. Iz tih zahtjeva se vidjelo sljedeće: oni žele da zadrže, kako oni zovu, seljački dio Sarajeva - dakle Rajlovac, Ilidža, Lukavica. Dakle, cijeli ovaj polukrug oko Sarajeva, naravno Nedžariće i Grbavicu, Stup, Rajlovac uključujući Zabrdže Krajišnikovo koje je ušlo duboko itd. Rekli su, što se tiče Vogošće, ona se može zamijeniti za Hrasnicu, što se tiče Ilijaša on se može zamijeniti za Srebrenicu. To je bio takav razgovor. Pored predsjednika i mene, tim razgovorima je prisustvovao i prof. Filipović. Reakcija naša je bila, kad se radi o Grbavici posebno, da je to podjela urbanog dijela Sarajeva. To je Berlinski zid. To nije ono što Srbi nazivaju drugo Sarajevo - novo koje će oni graditi, nego Sarajevo koje je već izgrađeno. Grbavica je u centru Sarajeva. Oven je na to malo jače reagovao i na Vogošću isto tako je reagovao. Da se to ne može, da Vogošća jeste jedan izlaz prema sjeverozapadu, odnosno prema Zenici i Tuzli. Za Ilijaš ništa nije rekao, a za Grbavicu je takođe rekao da je on mislio da Srbi više nikad neće ponoviti jedan takav zahtjev. Uglavnom, na tim sastancima se ništa nije riješilo. Stalno se išlo ukrug.
Stalno smo pokušavali, pokazujući na karti enklave u istočnoj Bosni. Kako se Srebrenica može povezati? Preko Zvornika sa Tuzlom ili eventualno južno preko Goražda sa centralnim dijelom Republike. Odgovor je bio da ne može ni jedno ni drugo. Čak i one neke ustupke koje su bili napravili na onom brodu ne dolaze u obzir. Zašto ne dolaze u obzir? To je naša skupština odbila, te koncesije su povučene. Ono što su oni bili spremni da ustupe kao što kažu, to je potez od Gornjeg Vakufa preko Donjeg Vakufa do Jajca. Dakle, objašnjenje je bilo - mi smo ovo bili dali Hrvatima, mi to držimo i imamo pravo dati kome hoćemo. Mi to dajemo vama, s tim što Jajce cijeli grad ne može. Može urbana zona, industrijska zona ide nama. Donji Vakuf, takođe, popola. Ili, ne znam, Srbi su tamo naseljeni i zovu ga Srbobran. Nema govora da se povlače itd.
Sa druge strane, kad je riječ o centralnoj Bosni, rekli su zašto vi ne uzmete centralnu Bosnu? Dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača. Odgovor je bio zbog toga što je to ranije, mi imamo, osnovnu kartu, što je to dodijeljeno hrvatskoj većini. � to je karta tako povučena - nacrtana. Oni kažu, mi možemo napraviti nagodbu s Hrvatima oko toga jer postoji, među nama ima puno posla, postoje kompenzacije itd. Ako postoje kompenzacije, vi izađete s određenom kartom, određenim kompenzacijama. Ako se ona strana slaže s tim, u redu. Međutim, oni se ne slažu. Ostalo je na tome da oni, nakon toga, obavljaju bilateralne razgovore s hrvatskom stranom. To je što se tiče centralne Bosne.
� to se tiče izlaza na more, pitali su nas da li smo spremni da razmotrimo jedno drugo rješenje. Mi smo rekli da jesmo spremni da razmotrimo svako rješenje koje je moguće. Alternativno rješenje je izlazak na more suverenim putem na teritoriju koja je bila takođe suverena ispod Ćilipa Popovići. Dakle, od crnogorske granice nekih dvadesetak kilometara sjeverozapadno uz obalu. O čemu se radi? Oni imaju aranžman sa srpskom stranom za neko zaleđe oko Dubrovnika. Srpska strana dobija od crnogorske granice sjeverno desetak kilomenata obale. Da to bude srpski izlaz na more. A da od te granice, pa još sjevernije desetak kilometara pripadne nama. Da to bude bosanski izlaz. Mi smo rekli da ćemo to razmotriti i mogu vam odmah reći - nalazi komisije koja je to gledala su sljedeći: radi se o 120 km puta kroz najteži mogući teren. Mislim da su čak izračunali da bi taj put koštao negdje milijardu i po dolara da se napravi. Dakle, o 120 km je riječ.
Ja ne donosim konačan zaključak ovdje samo kažem kako smo izviješteni. Srpska strana je nakon povratka iz Ženeve tražila bilateralne sastanke. Ja sam se dva puta sastao s Krajišnikom poslije Ženeve. Danas je trebalo da imamo treći sastanak. Kako smo sinoć na Predsjedništvu dogovorili, taj sastanak nije održan na našu inicijativu zbog jučerašnje pogibije osam ljudi u Sarajevu. Dakle, otkazao sam sastanak ja onako kako smo se mi dogovorili. Krajišnik je stalno postavljao pitanje slobodnog kretanja zašto Srbi ne izlaze iz Sarajeva, jer ste i vi pristali da potvrdite pravo slobodnog kretanja. Moj odgovor je bio da jesmo, ali da to slobodno kretanje ne zabranjujemo mi, nego oni.
Međutim, glavnina vremena je potrošena na sastanke između mene samo i Krajišnika i vjerujem još po koji mikrofon sa međunarodne strane. Ukratko da vam kažem, ponovljene su ponude iz Ženeve. Ništa novo na tim sastancima se nije dogodilo. Isto je ostala istočna Bosna, zapadna Bosna s tim što je Krajišnik bio odlučniji - mi 100 godina možemo ratovati, ali vi nećete u istočnoj Bosni povezivati enklave ni sa čim. Nema južno, nema sjeverno. A o Krajini nemojte ni razmišljati. Tamo smo mi s Abdićem povukli crtu i sve u redu.
Zaboravio sam reći što se tiče razgovora o Neumu kojem je prisustvovao predsjednik Tuđman, Boban i drugi. Tuđman je bio, čini mi se, tvrđi nego ikada. Moj je utisak da mu je u tome pomogao jedan dio njemačke diplomatije. Radi se o suverenim hrvatskim teritorijama. Kao da tu nema bosanske teritorije. Nema govora, neće da čuje i mislim da smo se tako i rastali. On je inače morao da putuje, nije htio mnogo ni da razgovara.
Kasnije smo se sastali još jednom i s Bobanom u prisustvu Karadžića. Boban jeste pokazao jedno interesovanje kao da nešto bilateralno razgovaramo, vjerovatno kao odgovor na naše bilateralne sastanke sa srpskom stranom. Do sada nema pouzdane indikacije ni iz Zagreba ni iz Beograda ni sa Pala da se nešto promijeni.
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Hvala.
STJEPAN KLJUIĆ: Jedno pitanje za nas ovdje da bismo se mogli uključiti u daljnji razgovor. Mislim, nama je svima jasno. � to smo čitali u novinama, slušali Nadu Al Issu i ovo sad slušali g. Silajdžića, stvari stoje tako kako stoje. Međutim, za našu daljnju borbu potrebna su dva pitanja koja ću ja vama postaviti da bi meni lično bilo jasno, da nađem sebe u ovom svemu. Ja sam slušao Karadžića na Srni kad su imali Skupštinu gdje se onaj iz Ozrena Nedić branio i predsjednik Donjeg Vakufa ili Srbobrana, kako oni to sad zovu, je obrazlagao da on ne smije prodati Srbobran jer je tamo industrija sačuvana, jer je tamo srpski narod, iako je tamo većina po popisu 1991. bila Muslimana. Hrvata je bilo 30, a Srba 27%. Ovako otprilike. Ali, oni drže Srbobran.
Karadžić je - njega ne treba potcjenjivati, na putu da ostvari jedan cilj koji je kapitalni cilj za stvaranje velike Srbije, a to je zavladati Drinom. Pošto su oni praktično osvojili to većinom, bez obzira na to što se ona naša zvornička brigada tamo bori i sinoć smo je nagradili. On ima dva blefa koja sad moramo mi ovdje raščistiti. Ali ja, prije toga, želim da postavim jedno pitanje vama. Prije svega Izetbegoviću i Silajdžiću, kao dvojici vodećih Muslimana, a trenutno i vodećih u našoj bosanskoj državi za koju oni kažu da je muslimanska i jednom je Koljević rekao da mi nemamo pravo nazvati ovaj dio Bosne bosanskom republikom, nego ako je hrvatska Herceg Bosna, a srpska republika, da će ovo biti muslimanska i da mi ne smijemo eksploatirati ime bosanska.
U taktičkom smislu vrlo je važno što smo prihvatili izraz bosanska i ja ću, vjerujte, živjeti u toj državi, bez obzira na to što imaju dva rješenja u toj državi - da bude, kao što stalno neki krugovi provejavaju, država muslimansko-bošnjačkog naroda. A onaj novinar Izudin � ahović je odlučio - neće ona biti trojna, ona će biti muslimanskog naroda, a ostali će biti manjina. Sad ima jedna druga stvar. Nisu mene Izetbegović i Silajdžić doveli da budem manjina u državi u kojoj sam ja rođen i u kojoj sam ja građanin i moji žive stoljećima ovdje, nego me je doveo Tuđman i Boban. I ja ću čak pristati na to da bude to država bošnjačkog naroda, ja sam s predsjednikom razgovarao lično o tome, kojem ćemo ini manjine, uvjetno rečeno, imati nacionalna, građanska i sva druga prava. Vi ste Srbe i Hrvate ovdje primili kao normalne građane. Za mene je Izetbegović legalni predsjednik države. Čak mislim da on praktično ima ingerencije predsjednika države, ne predsjednika Predsjedništva. Ali to je rasplet situacije na terenu odlučio. I vjerujte, da vam nešto kažem, ja to poštujem. Da li vi vjerujete da je izgubljena borba za Bosnu ili ćemo nastaviti borbu za Bosnu?
Sad ja vama moram reći jedan dio razgovora koji sam ja vodio s Tuđmanom i � uškom u svoje doba gdje sam im rekao, otprilike, ovo: Gospodo, ja kao predsjednik Hrvata BiH sve sam dao za odbranu Hrvatske. Dali smo vam novac koji ste vi uzeli. Jer u hrvatskom narodu najviše para za HDZ su dali Bosanci i Hercegovci, dok vi od Dalmatinca, Slavonca i Varaždinca izbijete marku, ona moja sirotinja je davala po 1.000 DM. Znam ljude koji su dali po milion. Znači Tuđman je uzeo moje pare.
Ali vas molim jednu stvar. Nemojte prebaciti rat u BiH i 2. januara 1992. ovdje kad je bio jedan general Agotić koji je, ne znam kako, nestao sa scene, a vjerujte radi se o vrlo čestitom čovjeku, njega sam ja na uho zamolio - molim vas, generale, nemojte mi prebaciti rat u Bosnu. I to sam Tuđmanu rekao. Jer ako dođe do rata u BiH, to je katastrofa, ali ne za nas u BiH, nego za Hrvatsku. Jednom sam bio na ručku kod Tuđmana i on je podigao čašu šampanjca jer je istjerao tog dana iz Boringaja (VALJDA BORONGAJ) jedan korpus vojske i prebacili ga ovi u Bihać. I kaže, da nazdravimo. Ja kažem, ne mogu nazdraviti, predsjedniče. Pita on - što? Kaže, tebi nije drago. Nije mi drago, velim, ništa vi niste dobili. Oni dok su bili u Boringaju mogli su biti blokirani i to je � pegelj dobro primijetio. Struja, voda i opkoljeni i nisu mogli pucati iz Boringaja.
A sad ste vi njih istjerali i doveli ih meni u Bihać. Opteretili BiH, a niste zaštitili Hrvatsku. Jer oni pucaju na Hrvatsku iz Bihaća.
I da postavim pitanja: Da li ćemo ići za Bosnu do kraja, odnosno dali ćete vi ići, i sankcije. Da li će biti trgovine sankcijama? Možda su teška pisanja. Možda će predsjednik Izetbegović kao mudar čovjek odložiti da mi odgovori.
IZETBEGOVIĆ: Jedini moj prigovor je da su jako dugačka pitanja bila, a mogla su biti otprilike ovakva: Hoćete li ići za Bosnu i hoće li … To je sve. Ja sam pokušavao da uhvatim tvoje pitanje, pa se ono najedanput izgubi, jer ti najaviš pitanje, pa ga nema.
Mi se dalje zalažemo za cjelovitu BiH. To je broj jedan. U vezi s tim može se postaviti pitanje. Mi se još možemo vratiti na to da hoćemo jedinstvenu državu, neka to znate. Još možemo to uraditi. Ja svaki put, imam tu nesreću da moram prisustvovati još jednom nizu sastanaka koji se tiču ovih pitanja i u Stranci, muslimanski intelektualci, bosanski sabor, u našoj skupštini ovdje. Ja svaki put iskoristim ponovo priliku da kažem - hajmo se vratiti na početak, možemo li ići za jedinstvenu. Ako možemo, dajte da idemo. Da tu ne pogriješimo. Da preispitamo taj dio puta. Još nismo stavili potpise. Ovo je riječ o dovršetku nečega, jednog paketa u kome se raspravlja o još nedefiniranim stvarima. Nedefinirane su granice i o tome se mi sad natežemo. Ako se oko toga sporazumijemo, onda slijede potpisi uslovni ili dolazak ovdje na Skupštinu, vidjećemo to je stvar tehnike - koji bi redoslijed poteza bio da li parafi, pa ratifikacija u Skupštini ili vraćanje natrag da se čuje šta Skupština kaže o toj stvari.
Ja bih volio da znam šta hoće naš narod. Najrađe danas, da ikakvih mogućnosti ima, iznio bih sve skupa ovo na referendum i rekao - evo vidite, postoje ovakve mogućnosti da ili ne? Prema tome mislim da od referenduma, ne u ovakvim nego u normalnijim uslovima, ne bi trebalo bježati. Ne znamo mi. Ja imam običaj često ponavljati na ovim razgovorima da se u BiH sve izvrnulo, sve se okrenulo. Bosna nije ono što je prije bila. Ovo se dogodilo jednom u hiljadu godina. Ovo se ne događa drugim narodima. Drugi narodi ne mogu da nađu neuporedivog perioda pa da kažu - ovo što ste vi doživjeli mi smo doživjeli hiljadu trista i neke godine. Ima naroda koji ne mogu na ovakav period nikad ni pokazati da im se dogodilo to što se nama dogodilo. Prema tome, skale vrijednosti ništa ne vrijedi to. Sve je propalo. Prema tome, treba ponovo opipati šta je to Bosna, šta je od Bosne ostalo. Demografski, politički, moralno - šta je to ostalo. I pitati tu novu Bosnu šta hoće. Bosna nije ono što je bila prije nekoliko godina da znate. Ja bih volio da jeste. Ja sam volio onu Bosnu. Za mene je to što ja zovem lijepo lice Bosne. Ovo novo lice je puno brazgotina.
Ali, eto, preživjela je isto kao neka draga osoba koja je preživjela neki saobraćajni udes. Pa ti sad vidiš da je živa, hvala bogu, ali pogledaš lice, nagrđeno dibidus. E, takvo je to lice Bosne. Ali je ostala živa. Nije ona Bosna o tome se radi.
STJEPAN KLJUIĆ: Nisam ja budala da ja mislim da mi možemo napraviti jedinstvenu Bosnu sad kakva je bila. I Alija Isaković je napisao 17 knjiga, ali vjerujte mi od njegovih knjiga neće biti ništa, ali vrijedi mu jedna rečenica koju je rekao, ali nije svjestan on toga on nema šlifa političkog. On je rekao: "Ništa u Bosni neće biti poslije rata kao prije rata".
(Nastaviće se)