Magnetofonski snimak 235. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, održane 14.1.1994. godine (3)
SILAJDŽIĆ: ...Onda idemo nazad Savjetu bezbjednosti.
GANIĆ: Mislim da je Tuđman povukao jedan dosta pametan potez. Inače, ja sam bio pristalica ovog sastanka u Bonu, ali je za mene novost da čujem da smo mi inicijatori tog sastanka. Mislio sam da je Kinkel zvao da se dođe.
SILAJDŽIĆ: Odmah da objasnim. Inicijator je Tuđman.
GANIĆ: U zapisniku piše drugačije. Kaže da si ti.
IZETBEGOVIĆ: Piše da je mjesto predložio.
SILAJDŽIĆ: Najbolje je da se sastanemo tamo gdje je moguće izvršiti najbolje pripreme.
GANIĆ: Mislim da smo mi napravili dvije greške. Mi smo pristali na nekakve tri republike, a nismo za to ništa dobili. Tu je bitno oslabljen naš položaj i zbog toga mi tražimo da se izvlačimo iz ove petlje ako možemo ikako. Tuđmanovi savjetnici su osjetili da u Hrvatskoj se javlja veliki problem sa teritorijama koje kontrolišu Srbi i vjerovatno indirektno podrazumijeva da i mi tu treba nešto da odradimo da bi se ps....njegov problem u tom dijelu. Smatram da mi treba da odgovorimo kontraprijedlogom u smislu da mi hoćemo konfederaciju dvije države, a one teritorije koje mi ne kontrolišemo, o tome ćemo razgovarati dalje. Prema tome, mi ćemo razgovarati o tome dalje. Meni dolaze ljudi iz Posavine, kažu, one teritorije koje su okupirane, koje ne kontrolišemo, o tom - potom. O tome ćemo razgovarati kako da se to riješi. Dakle, to bi bio naš problem. Vidite, svi oni koji su za nekakvu državu gdje se može govoriti o paritetu, o ovome itd., u redu, otvoreni smo za te paritete. Ljudi iz Posavine vide nekakvo rješenje. Ljudi iz Posavine poslije godinu i po su konstatovali da stvarno nemaju gdje. Ima tu 200.000 ljudi. I realnost je vrlo surova. Oni zaista nemaju gdje. Prema tome, u tom smislu bi jačao taj hrvatski faktor u smislu opredjeljenja za nekakvu koliko-toliko homogenu državu. Mislim da bi naš prijedlog trebao da ide u tom smislu hoćemo konfederaciju. Jeste da mi kontrolišemo, a one teritorije koje ne kontrolišemo i tamo gdje je neka veća koncentracija koja ne želi to, onda ćemo vidjeti. O tome ćemo raspravljati. Na taj način bih ja uzvratio. Međutim, kad sam već uzeo riječ, da kažem. Pošto i ova druga tačka, pošto ne bih diskutovao ponovo, koja se odnosi na pregovore u Ženevi itd. moram odmah da vam kažem jednu stvar, ja bih želio da se Vlada uključi sa svojim analitičkim aparatom u analizama ovih nekakvih pregovora. Npr. govori se o vezi Goražda sa Sarajevom. Sad pominju neku vezu preko Grepka, koliko ja vidim. Ljudi mi kažu da bi probili put treba ti milijarda dolara. Možda je to pogrešno, možda nije. Ali neka ti ljudi iz ministarstva uvijek prate analitički ove naše pregovore. Druga stvar, čovjek mi kaže ono što smo predlagali, onaj izlaz na more preko Neretve, kaže, to je glupost. On je neki građevinac, kaže da su tu nivoi različiti, plitko, dubine, mostovi spušteni ispod. Dakle, možda i nije tako, ali bi trebala da se uključi država, trebala bi Vlada koja ima svoje ministarstvo da prati analitički. Mislim da ona dva-tri čovjeka koja su tamo
treba, vjerovatno su sposobni, ovdje kod kuće da to računaju. Treća stvar, mi ovdje nismo nikakva 33,3 procenta usvojili. Ne znam otkud to figurira. Niti je to Skupština ikad rekla. Predsjednik je ponovio juče u svom govoru, a mislim da je to bilo i na Skupštini, ako već moramo doći do nekakvih teritorijalnih razgraničenja, onda, brate, većinski treba sjedinjavati one teritorije gdje je bošnjački narod u većini a niti smo je mi kao takvu usvojili. Eto, toliko.
IZETBEGOVIĆ: Da se razumijemo, svi ovi razgovori koji su vođeni - i republike i 33 odsto itd. ništa to nije utvrđeno. Jer mene je upozorio Klas, kad sam rekao o nekim stvarima, on je rekao: "Znate, gospodine Izetbegoviću, ono pravilo u politici - dok se nismo dogovorili o svemu, nismo se dogovorili ni o čemu". Prema tome, dosad se nismo ni o čemu dogovorili. Ovo su sve pretpostavke nekog dogovora. Mi možemo naravno ako nam odgovara vratiti se na početak. Mi se moramo samo pitati imamo li neko bolje rješenje. Ali čim vidimo da nam je bolje, vratiti sve na početak. Onda moramo vratiti sve. Samo se moramo pitati treba li to da uradimo, jer ne znam gdje se onda nalazimo. Nama je ovo rješenje sa tri republike nametnuto prisustvom jedne jake vojske koja neće drugo i koju međunarodna zajednica nije spremna da ukloni s tih terena, a mi procjenjujemo da je ne možemo ukloniti. Danas sam išao tamo prema Koševskom brdu i kažu mi ljudi - u onim kućama su četnici. Nema nekih 200 metara. Oni su tu već godinu i po dana. Ili kad idemo sad prema aerodromu mi prolazimo preko četničkog punkta. Ne možemo da ga uklonimo. Možemo li mi tu vojsku ukloniti? To je problem. Prisustvo te vojske sa 600-700 tenkova, sa 2.000 artiljerijskih oruđa i otprilike 100.000-150.000 vojnika na terenu koja neće drugo rješenje, nameće da mi razmišljamo bismo li nešto drugo radili. Inače, ne bi nikom na um palo da kaže - hajmo mi sad stvarati republike, nego jednostavno. Mi možemo da vratimo to sad pred Savjet bezbjednosti ponovo, ali ta vojska ostaje tu gdje je i dalje puca. I onda opet... Problem je da li se ta vojska može pobijediti? Pošto neće niko da nam pruži pomoć mi treba da procijenimo sami možemo li je... pa ako možemo mi nju potisnuti, u redu, preko Drine. Mi naravno trebamo biti za cjelovitu Bosnu. Ali nemojte nikada zaboraviti da je prisustvo te vojske zbog čega mi uopšte razmišljamo o nekom drugom rješenju a ne o onakvom jednom jedinstvenom i cjelovitom. Jer oni jednostavno to, politička snaga iza koje stoji ta vojska kaže - mi drugo nećemo. I onda, naravno, postavlja se pitanje produženja rata u beskonačnost. Treba procijeniti koliko je to. Nekad nam se čini da bismo mogli da idemo. Osnovno je pitanje pravilne procjene stvari. Jer, vidite, kad razgovaram s ljudima oni kažu - pazite, ova zvijer je smrtno ranjena. Ona sad krvari, ali tetura dalje. Tebi se čini - po jednima ona će preživjeti, po drugima ona će još ići 300 metara i pasti. U međuvremenu ona zadaje udarce. Po nekima teturaće još neko vrijeme i pašće. Trebamo stisnuti zube i sačekati da ta smrtno ranjena zvijer padne. Neki smatraju da je ona smrtno ranjena. Neki kažu da je samo okrznuta i nastaviće dalje da živi. Nastaviće dalje da ruši, da ubija itd. Sad, stvar je procjene. Meni se čini i sinoć me jedan čovjek zove i kaže u Beogradu je štrajk, ne rade pekari, itd. Nema hljeba dovoljno. Štampali su novčanicu koja je samo s jedne strane obojena. Dakle, koja govori o jednoj teškoj krizi. Mi smo onda u stalnoj procjeni možemo li dalje ili ne možemo. Onda smo stavili na vagu naše strane i te strane. I neka znate, to je problem. Naravno, malo ima ljudi u Sarajevu koji bi rekli: hajmo dijeliti Sarajevo, hajmo razgovarati o podjeli Sarajeva. Ko bi bio lud da to kaže. Nego se postavlja pitanje kako da uklonimo ljude koji s brda pucaju. Uprkos našim procjenama nedjeljivog Sarajeva, devet opština, naravno. Ko bi bio lud da sebi zabrani. Išli smo na onaj Igman. Jednostavno, imaćeš neki grad tamo. Radi se o tome da li možemo i kad možemo. I kad se prevarimo u toj procjeni možemo krenuti putem koji ne vodi ničemu. Stalno se u magli gubi kraj, nikad doći. Zato mislim da je problem tih pravilnih procjena protivnika i naših mogućnosti ono osnovno što mi moramo znati. A to se teško da procijeniti. Mi možda naše možemo da procijenimo s koliko-toliko tačnosti. Jer, na koncu u našim je rukama. Možemo pogledati kakve su naše tvornice, naše mogućnosti, moral. Iako su to sve ipak faktori koji su moralni. Danas javiti da smo zauzeli jedan gradić, moral raste za 100 stepeni. Neka padne jedan gradić tamo, moral opadne. Ali to na stranu. Kako možemo procjenjivati snagu Srbije da alimentira dugo vremena ovu postojeću ovdje silu na teritoriji BiH i eventualne mogućnosti njenih dogovora sa hrvatskom stranom koja nam visi uvijek. Jer, pazite, nama kažu u jednom drugom dokumentu koji možemo takođe... Ovenov izvještaj o tim razgovorima možda bi bilo korisno pročitati, on kaže: visi opasnost srpsko-hrvatskog sporazuma na račun Bosne. On tako to tretira. Ako se Muslimani i Hrvati ne sporazumiju, sporazumjeće se Srbi i Hrvati. Sporazumjeće se oni i da naše odbijanje gura stvari na taj kolosijek da će se oni u jednom momentu sporazumjeti. Naravno, ta saradnja na terenu, na mnogim mjestima je već u toku. Na nekim mjestima još nije. Ali uzmite pretpostavku da bude potpuna saradnja, da se ostvari čak gore u Posavini i u tuzlanskom bazenu neka se ostvari. Neka se ostvari sad praktično u dolini Neretve - od čega stalno strahujemo. Četnici se nalaze odmorni na liniji Trebinje - Nevesinje u Podveležju. Ne ratuju već pola godine. Jedu i debljaju se. Odmorni su sasvim. Naše snage su dolje izmorene, izgladnjele itd. Imaju jedinu šansu što ih ovi ne napadaju. Ne daj bože da ih napadnu, šta će biti. Bacili bi ih u Neretvu. Jer, to su stvari o kojima mi ponekad računamo pa činimo neke poteze pa se narod ne razumije što li su baš to uradili. Imamo mogućnost da se takvo nešto dogodi i onda ne znam šta bi bilo. Zamisli da naše snage dolje u Mostaru budu poražene sada. Pritiskuje Rose sa svojim trupama, četničke snage gore miruju i šute. Uzmimo da se pokrenu. A to nije nemoguća stvar. Nema načina. Tad više šanse da se održi naš korpus dolje u Mostaru je ravan, pa možda pet odsto ima vjerovatnosti da se održi. To su te stvari zbog čega možda, kad ove stvari raspravljamo, trebamo imati u vidu pa pokušati ne pogriješiti u procjeni stvari. Zato držim da bi trebalo ovako postupiti. Gospodo, u ovoj formi ugovor se ne može prihvatiti, ali vam nudimo jednu novu verziju koja je moguća, ona glasi sljedeće: A onda na kraju kazati, vaš ugovor - nabrojati onih 17 stvari zbog kojih se on ne može prihvatiti. Dakle, neko je rekao da je ovo neki veliki stručnjak sastavio. Jeste možda veliki politički lukavac sastavio, ali je vrlo slab pravnik. Pravno, ovakav ugovor se ne može zaključiti. Očigledno nije prošao neku pravnu reviziju. Jer je s te strane pun grešaka, ali treba nabrojati da ljudi vide da smo mi uložili dobru volju i da smo ga mi analizirali dobro i našli mu 17 krupnih manjkavosti. To nije teško nabrojati. I letimičan pregled pokazuje da on ima masu manjkavosti. Prije svega, pravno-formalnih koje nisu samo formalne nego imaju suštinski značaj, ali su prije svega pravno-formalne. A onda kazati, vi kažete, gospodo, da mi idemo ispod ... pa tu tražite da idemo ispod. Naravno, nismo budale da idemo ispod toga. Nudite nam rješenja koja su čak ispod onoga što smo smatrali do sada, ako ne ugovorima, a ono uslovno dogovorenim. To bi trebalo nabrojati. Ali bi im trebalo poslati prijedlog jednog sporazuma. Ja mislim da bi to trebalo sutra uraditi i sutra se ponovo naći ovdje ili prekosutra ujutro da pogledamo tu stvar. Prekosutra, naravno, ako mi ne putujemo prekosutra. Ali nije u našim rukama trenutak polaska. Ili sutra popodne kasno ili prekosutra ujutro. Onda bismo mogli da se nađemo u nedjelju u 10 ili u devet sati pa da definitivno vidimo.
SILAJDŽIĆ: Ko je prihvatio ovaj datum da se odgovori do 15?
IZETBEGOVIĆ: Oni nameću, nije niko prihvatio. Oni predlažu da se do 15.
SILAJDŽIĆ: Da li se to može vezivati za ove najave napada na Mostar?
IZETBEGOVIĆ: Mislim da je to drugi razlog. Oni bi htjeli da znaju naš stav da mogu svoj stav...za 18. Mislim da su time oni motivirani. Da bi oni mogli da imaju vremena. Isto kao što Krajišnik traži baš sutra viđenje. Hoće da imaju, da tu veličinu mogu da uvrste. Da li Bosanci prihvataju ili ne. Da riješe ovu jednačinu. To je jedna nepoznanica koju bi oni htjeli da uvrste ranije. Da oni imaju vremena da održe sastanak i da kažu šta je. Imaju 16. da riješe, jer 17. moraju i oni da putuju. Umoljeni smo da budemo najkasnije 17. popodne tamo. Prema tome, njima je potrebno 15. da bi mogli 16. održati sjednicu i vidjeti šta je i kako je. Mi se ne moramo, naravno, toga držati. Mi ćemo održati 16. i dati im odgovor. Ako naš avion ide u podne. Ako ne, onda bi to mogli sutra oko pet-šest sati popodne. Treba ipak napraviti jedan nacrt sporazuma.
SILAJDŽIĆ: Vrlo je teško donijeti procjenu to se zna. Ali o situaciji na terenu vidimo, otprilike, ako se ovo nastavi nastavlja se status guo. Da li je sada u situaciji statusa guo nama bolje da se vratimo na Savjet bezbjednosti ili da ostanemo kod konferencije.
IZETBEGOVIĆ: Savjet bezbjednosti, naravno, nema nikakve sumnje.
GANIĆ: Ali mi moramo...
IZETBEGOVIĆ: Bolje je raditi pod krovom onih rezolucija.
SILAJDŽIĆ: Drugo pitanje, da li mi to trebamo provući, recimo, ti u nekoj izjavi kažeš mi ponovo dolazimo, međutim ukoliko se ovi minimalni naši zahtjevi ne udovolje, više nema smisla, izgubili smo i mi kredibilitet, međunarodna zajednica, ljudi ginu. Mi ćemo morati da se to najavi da je međunarodna zajednica i Evropa zna da se time ne završava problem nego da im se vraća problem tamo. Kome se vraća, opet njima. Ali sada u Savjet
bezbjednosti.
IZETBEGOVIĆ: Baš zato što bi možda krenuli tim putem, naš odgovor mora da bude takav da kod svih objektivnih i pravičnih ljudi bude naš stav konstruktivan, miroljubiv i kao nešto, označen nekim minimumom ispod koga mi zaista nismo mogli da idemo. Da ne kažu oni su postavili zahtjeve koje smo mi morali odbiti, nastavlja se rat. Oni su krivi za nastavak rata.
GANIĆ: Ne čuje se. Ovo se odnosi samo na one teritorije pod kontrolom.
DURAKOVIĆ: Ako smo svojevremeno odbili ugovorni sporazum sa Srbima, svojevremeno kad je nuđeno iz principijelnih razloga, gdje su nuđene mnogo veće koncesije i bile bi vjerovatno izbjegnute i mnoge žrtve itd. zašto bi sada na mnogo labavijim osnovama i u težim uslovima prihvatili ovakvu vrstu sporazuma. Prema tome, kad to uzmete član 15. prvi i drugi ovdje se izričito kaže da su spremni osnovati savez između Republike Hrvatske i bošnjačko-muslimanske republike koje ima gospodarsko-odbrambeni karakter. I onda kaže da je Republika Hrvatska spremna sa bošnjačko-muslimanskom osnovati savez država koji bi imao sljedeće ciljeve. Sve bi ciljeve preuzeo, čak bi i dodao neke, ali na nivou između Republike Hrvatske i Republike BiH. Naravno za sada onog prostora koje kontroliraju ove dvije strane. Onda ide odbrambeni karakter. Onda se traži borba protiv zajedničkog agresora. Pod 1, pod 2 bez pasoške granice, pod 3 carinska unija, pod 4 stvaranje pretpostavki za razvijanje zajedničkog tržišta i pretpostavke budućnosti čak ako treba i ostvarivanja neke vrste monetarne unije itd. četiri-pet stvari koje bi bile obostrano u interesu, ništa više. I nema kontraargumenta. Zašto to ne bi bila korektna i prava ponuda u cilju uspostavljanja mira, saradnje i prijateljstva. Da se to fino obrazložiti. To je konfederalni ugovor između dvije suverene države na nekoliko temeljnih principa. U tom smislu ćemo formirati dvije državne komisije koje će ponuditi platformu za ostvarivanje tog ugovora u roku razumnom koji se ponudi, itd. Ja bar tako mislim.
GANIĆ: Samo Grebo nije shvatio prvi ugovor.
DURAKOVIĆ: Mi smo odbili taj ugovor.
LAZOVIĆ: Nagovještava se dolazak Mesića i njegove delegacije u sljedeća dva-tri dana. Ne znam hoće li se to realizirati.
PEJANOVIĆ: Ja sam sa Savkom razgovarao u prolazu kroz Zagreb, sreo sam se s njom i sa Stipcom. Oni su navodno to dogovorili za 15.
IZETBEGOVIĆ: Je li termin utvrđen?
LAZOVIĆ: Ja sam dobio informaciju za 15.
GANIĆ: Daj da vidimo sa UNPROFOR-om da to ubrzaju.
IZETBEGOVIĆ: Moramo znati je li 15. Ako jeste, eto ih sutra ujutro.
PEJANOVIĆ: Sa nekim temeljnim predlozima se slažem. Ja bih se vratio malo na onaj problem koji ste vi u Frankfurtu iznijeli da je problem u tome što je nevakat za ovakve inicijative. Dijelim to mišljenje jer je u pitanju rat, ratno stanje i u pitanju je dovođenje mirovnog procesa do kraja ili odustajanje od ovakvog kakav je sada. I ukoliko idemo sa nekim novim inicijativama koje mogu da potiru tokove pregovaračke, onda treba to dobro razmisliti. Ja sam za to da prihvatimo onaj generalni prijedlog ove grupe
Nijazov, zato sam da se da naš kontraprijedlog, s tim što bi trebalo voditi računa da se kaže da priprema projekta o konfederaciji između dvije države mora proći proceduru zajedničke komisije o odlučivanju na parlamentu i ako to bude parlament odlučio i referendumom, ako to parlament zaključi. I ne samo ljudi koji su u Bosni nego i ljudi koji su u izbjeglištvu. Pazite, to su složeni... To bi onda nama dalo za pravo da u toj našoj ponudi kažemo da bi težište te aktivnosti uslijedilo nakon uspostavljanja sporazuma.... jednu inicijativu s kojom bi Predsjedništvo išlo prema Savjetu bezbjednosti u vezi sa nastavkom mirovnog procesa ukoliko sad u Ženevi ne bi bilo napretka. Pretpostaviti je da će ga malo biti ili da ga skoro neće biti nikako. Ja sugerišem da o tome mi obavimo prethodnu raspravu da pomognemo Vladi i da Vlada prikupi argumentaciju, ali jedna od ideja koja bi mogla ići prema Savjetu bezbjednosti nije samo - evo problem ne ide, pa izvolite. Nego i šta mi predlažemo. Mi smo svojevremeno predlagali ideju protektorata. Da li se toj ideji vraćati ili ne, koliko je možemo argumentirati ili nekoj drugoj formi. Ne bi valjalo da idemo samo prema Savjetu bezbjednosti u smislu - problem ne ide, izvolite vidjeti pa čekati njihove prijedloge. Nego problem ne
ide u rješavanju. Imamo mi te i te inicijative. Mislim da bi to bilo dobro jer, pošteno govoreći, ljudi ne samo da ne vjeruju šta se dešava u Ženevi, nego postavljaju i neka nova pitanja koja proističu iz ovolikog stradanja ljudi. (Nastaviće se)