Magnetofonski snimak 119. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, održana 14. juna 1992. godine. Sjednica je počela u 11 sati. Sjednicom je predsjedavao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Stjepan Kljuić.
STJEPAN KLJUIĆ: Ja predsjedavam sjednicom dok on ne dođe, i da prvu tačku dnevnog reda stavimo za kasnije, dok on dođe.
Tačka 2 - Razmatranje Prijedloga odluke o proglašavanju ratnog stanja. Čini mi se da 2. i 3. tačka su vezane, pa bih molio gospodina Sefera Halilovića da iznese svoje obrazloženje, a kao repliku već sada na ovo pitanje, dobili smo pisanu primjedbu gospodina Fikreta Abdića pa ćemo kasnije o njoj. Izvoli, Halile.
SEFER HALILOVIĆ: Ja nemam ništa novo da kažem. Ja sam, odnosno Štab Teritorijalne odbrane BiH na čijem sam čelu ja sasvim slučajno, mi smo u pisanoj formi Predsjedništvu podnijeli zahtjev za proglašenje ratnog stanja. I tom zahtjevu nalazi se i obrazloženje. I uz taj prijedlog za uvođenje ratnog stanja mi smo predložili još da se donesu dvije uredbe. Naredba o opštoj mobilizaciji i naredba o zavođenju ratnog stanja. Prema tome, tu zaista nema ništa novo sem ovog što piše. Zvali smo pravnike da nam to obrazlože. Ima razlike u funkcionisanju vlasti i u funkcionisanju pravnog sistema i u rasporedu, odnosno stavljanju kompletnih potencijala države BiH za odbranu. To smo sve napisali i materijal dostavili.
I drugo, bilo bi vrlo korisno i svrsishodno ako bi se na ovom Predsjedništvu, pošto je to i državni i politički i vojni organ kao vrhovna komanda mogla donijeti ona politička platforma o kojoj smo govorili. To je onaj minimum zajedništva da se zna za kakve ciljeve, u kakav rat ulazimo i za kakve ciljeve se borimo. I da možemo vojnicima odnosno borcima objasniti za kakvu se državu - Bosnu bore. Onda bi to bio zaista pun pogodak. A imate pravo izuzetno je snažan zahtjev boraca, građana, naroda da se što je moguće prije proglasi ratno stanje jer de fakto i de jure ratno stanje postoji na cijeloj teritoriji BiH. I bio je zahtjev ovdje u Predsjedništvu od članova Predsjedništva da se iznese presjek vojne situacije na teritoriji Republike BiH - ja sam zato spreman mada mi zato treba jedan sat. Pa sada mislim po regijama i jedan opšti zaključak koji je rezultat rada Štaba našeg. To je kada se takav zahtjev ispostavi, onda je to za nas izuzetno veliki posao pored ovog redovnog posla. Jedan sat, sat i po mi treba da ovo iznesem ako ste spremni da slušate.
KLJUIĆ: Dobro, to je posebno. Mi svi želimo i da čujemo i da nas izvijestite, ali mislim da to treba na neku od narednih sjednica.
HALILOVIĆ: Uglavnom sam spreman da podnesem.
KLJUIĆ: Možeš li ti nama objasniti šta mi dobivamo, pošto ja imam osjećaj da je ovo naređenje i ova odluka vezana prije svega na unutarnjem planu. A ne na vanjskom. Znači, mi tražimo proglašenje ratnog stanja, da bismo mogli postaviti vlast tamo gdje ona ne funkcionira, da bismo mogli mobilizirati ljude, da bismo mogli uvesti jedan red, da bismo napravili listu prioriteta, da bi gradovi i komunikacije funkcionirale. Naravno, ta odluka bi nizala određene negativne implikacije, kada je u pitanju međunarodni faktor. Jer je očito da međunarodna zajednica želi da se ovdje smiri i da nam pomogne itd. U slučaju da mi proglasimo to možda bi Zapad rekao neka oni ratuju itd. To je jedna stvar. Ali što se tiče unutarnjeg plana mi tu nemamo izlaza, gospodo, ja ne znam šta bi još moglo pojačati ovaj rat - samo bi još avijacija mogla sa razornim bombardiranjem. Inače, sve od zla rata kojeg mi imamo ono je već prisutno kod nas. Nemamo hrane, nemamo vode, artiljerija nas tuče, blokirani smo. Dakle, ratno stanje je izrazito. Pa bih ja molio možda na tom planu da nam objasniš domaći dio, a međunarodni da vidimo da procijenimo.
MIRKO PEJANOVIĆ: Izvinjavam se, na ovom međunarodnom planu, Stjepane, ja sam tražio odgovor od predsjednika države, ministra vanjskih poslova i našeg člana P (ne čuje se). To nije vojno pitanje da se opredijeli nakon prijedloga, nakon saznanja koje bi moglo imati ta tri čovjeka koje u ime ovog Predsjedništva imaju uvid u to. Pa bih molio da se to ima u vidu, to sam ja već pitao. Drugo, veoma mi je drago da komandant uvažava i tada zahtjev da je minimum političke platforme zaštićen kako ćemo izaći iz ratne rane, potreban i za borbu, preduslov za borbu i izgled borbe, i treće - ja bih u sklopu donošenja odluke molio da ostane jedan prosjek procjene sadašnje i odvijanje vojne situacije. Pri tome mislim i na onaj prostor u Republici koji nije pod kontrolom jedinstvene države Bosne i Hercegovine. I posljednje, ja bih molio da raspravu vodimo, a da odluke ne donosimo bez predsjednika o ovako krupnom pitanju, poštujući predsjedavajućeg.
KLJUIĆ: Hoćeš li ti, Halile, sada ti si se znači ograničio samo na unutarnju dimenziju ove odluke. Vi pretpostavljate garantirate da bi stvari funkcionirale mnogo brže i efikasnije ukoliko... Imate li potencijala materijalnog da prihvatite ljude u slučaju opšte mobilizacije.
HALILOVIĆ: Proglašenjem ratnog stanja nama se samo stvaraju povoljnije pretpostavke da se uspostavi sistem vlasti u Republici tamo gdje ona ne funkcioniše, a ona ne funkcioniše u najvećem dijelu teritorije. Znači, stvaraju se pretpostavke, proglašenjem ratnog stanja mi automatski ne uspostavljamo kompletan sistem vlasti kako je predviđeno ratnom šemom, nego se stvaraju pretpostavke za funkcionisanje vlasti na cijeloj teritoriji BiH a te pretpostavke koje se stvaraju samo omogućavaju da lakše izdrže i uspostave sistem vlasti i da od ovog potencijala s kojima država BiH raspolaže da ga stavi u lakšu i bržu funkciju odbrane. I da za sada sa ovom mobilizacijom koja je u toku ovih 10 opština u Sarajevu, odnosno na prostoru Sarajevske regije, jedan dobar dio tih potencijala je već stavljen u funkciju odbrane. Međutim, još ima otpora koji mi mislimo da bismo lakše uspjeli slomiti. A mobilizacija je samo jedan od segmenata. Od segmenata kada je u pitanju ratno stanje odnosno vođenja oružane borbe. Dakle, to što imamo to ćemo lakše staviti na taj način. Biće sigurno i u tom slučaju proglašenje ratnog stanja, biće vjerovatno odmetništva u svim redovima s kojima ćemo se, nadam se, brže i lakše suočavati. Mi samo mislimo da ćemo sa - i u to smo duboko uvjereni da je pitanje ratnog stanja nužno i neophodno pod hitno, što je moguće prije proglasiti. Da je nužno i neophodno pod hitno donijeti minimum političke platforme na kojoj se treba voditi oružana, da se uspostavi sistem vlasnika ako je to predviđeno Ustavom, ništa van Ustava. Ništa van zakona i ništa van ovog Predsjedništva Republike BiH, da se ne može dešavati i odvijati. I da ćemo na taj način stvoriti povoljnije pretpostavke za uspješno vođenje oružane borbe koja je u velikom zamahu na cijeloj teritoriji Republike BiH, da ćemo to lakše i brže riješiti na takav način. Jer zapravo da smo išli sa proglašenjem ratnog stanja odmah kada je Republika BiH napadnuta, mi smo i sada čvrstog uvjerenja da bi posljedice dosadašnjih dejstava okupatora i ekstremenog krila SDS-a odnosno ovih domaćih četnika kako se to u narodu odomaćio termin. Da bi posljedice bile daleko manje. Da je onog časa kada je Slavonski Brod, odnosno Bosanski Brod a kasnije Bijeljina napadnuta, da smo tada išli s proglašenjem ratnog stanja, mi smo tada bili mišljenja da to treba odmah uraditi i suprotstaviti se agresoru koji je tada bio isto tako restriktivan i jak, ali za kojeg su postojale više pretpostavke.
Zakašnjenjem s proglašenjem ratnog stanja i donošenjem odluke o jednom opštenarodnom ustanku išli na ruku agresoru. Pa je on primijenio vrlo lukavu taktiku. Tamo gdje je opšta jedna načelna strategija je bila - da tamo gdje je jači da on tamo udara pesnicom i s punom jačinom snagom, a tamo gdje je slabiji on zagovara dogovore i pregovore. Na našu veliku nesreću jedan dobar dio u ovih državnih rukovodstava na nivou opština, regija nije se snašao u tom na početku. Iako smo se mi žestoko borili da to politički razjasnimo. I zato nam je i tada trebala ta politička platforma. Da to politički razjasnimo. Pa smo imali vrlo tragičnu situaciju na području Zeničke, odnosno Tuzlanske regije, imali smo vrlo tragičnu situaciju čak na području Istočnobosanske regije, kada je u pitanju Višegrad, Foča, Čajniče sve do Goražda. Imali smo dosta problema i na ovom području Sarajevske regije. Ja ću vam samo kratko navesti vrlo ilustrativno navesti dva primjera.
Mrkovića, odnosno Podhrastova 2. U selu Mrkovića i Ilidže.
Tamo gdje je za kada je i došlo do rasijecanja odnosno odsijecanja Ilidže za Istočnu akciju je trebalo otprlike manje od 100 boraca da se ta prva jedinica ekstremista SDS-a razbije, a sada će nam za to trebati više toliko žrtava da bi se ta…
Međutim, ne treba ići na oružanu borbu, da se s komšijama živjelo da se s komšijama živi, a kada dođe i to su činjenice de fakto trebalo je to na neki način podržati. Međutim, ekstremi su znali za tu stvar, pa su onda podgrijavali. Onda su doveli nove svježe snage, kad i domaće kad i komšije nisu više mogle pa se više nijedni više nisu odlučivali. Oni su pr... onih koji su došli sa strane i podržani normalno s onim koji su. Dakle, od svega ovoga - da ne duljim, da vas ne zamaram, suština je da se što je moguće prije treba proglasiti ratno stanje. Mi sa proglašenjem ratnog stanja nećemo ništa riješiti. Mi nećemo dobiti nijedan novi top, novu pušku. Mi ćemo samo stvoriti pretpostavke da ono što imamo od tih potencijala za odbranu zemlje da ih uključimo u funkciju. Kada je oružje u pitanju, odnosno cio sistem vlasti se efikasnije i brže uspostavi i da se kompletan potencijal države Republike BiH stavi u obranu zemlje od vanjske agresije i s ovim domaćim koji su stavljeni u funkciju te politike i te agresije. A pravnici su to neki dan ovdje razjasnili i objasnili i dali u pisanu formu. I ja ovaj materijal koji je gospodin Abdić dao ja samo shvatam kao podršku tom zahtjevu. Mislim da je na talasu podrške zahtjeva da se uvede ratno stanje, ja sam uspio to sada pročitati, mislim da je to izuzetno korektno napisano, i da je to stvar o kojoj se moramo izjasniti. S tim što bi još bilo izuzetno korisno, izuzetno dobro ako se može postići minimum tog političkog konsenzusa za koje ciljeve koji su to politički ciljevi na osnovu kojih bismo pozvali sve građane Bosne i Hercegovine da se priključe u jedinice oružanih snaga BiH. Mi smo pripremili svu potrebnu dokumentaciju, koja je potreba da se usvoji i da se pređe sa ovog termina "teritorijalna odbrana" na ustavno određene "oružane snage Bosne i Hercegovine". Da se pozovu svi građani, da se uključe u oružane snage BiH i daju svoj doprinos oružanoj borbi do konačnog oslobođenja cijele teritorije BiH.
KLJUIĆ: Dobro, hvala. Izvolite. Senatore, vas ćemo dvojicu morati razmjestiti, već duže je primijećeno da...
MILE AKMADŽIĆ: Ja bih samo proceduralno ovo što je rekao Pejanović. Mislim da uvjetno donosimo odluke i sve, da Pejanović upozna predsjednika. Ako se on složi, da ne otvaramo ponovnu raspravu. Je li tako?
KLJUIĆ: Mi ćemo sigurno iskristalizirati ove stavove. Izvoli, Fikrete.
FIKRET ABDIĆ: Ovo je moj pismeni podnesak. Ima za cilj da, prije svega, podrži ovu jednu i drugu mjeru. Uz napomenu da se izvede i jedan zaključak, jedan rezime na bazi kog je potrebno obezbijediti tu podršku, ali uz napomenu da o tome, o terminu, moje izjašnjavanje je odmah i moj istovremeno usmeni pristanak. Može biti u vrijeme u koje mi ocijenimo da treba da donesemo i odluku o mobilizaciji i odluku o zavođenju ratnog stanja. Ono o čemu ja nisam tu pisao, a što je pokrenuto sa onim pismom u prilogu kojeg su nama dostavljene ove dvije odluke, a to je ono funkcionisanje i uključivanje vojnog savjeta u Predsjedništvo. Mislim da to, ne da mislim nego ne dolazi u obzir, jer zna se u ratnim uslovima ko je Predsjedništvo. To je ovo što smo mi uradili - to je predsjednik Skupštine, odnosno Vlade. To je jedno. Drugo, protivim se i pomisli oko tih vojnih sudova. Moram da kažem da je već u Cazinu bio neki vojni zatvor pa sam ja zadužio pomoćnika za pravosuđe BiH da se on angažuje i s predsjednikom suda i da vide to pravno. Da ne pravimo neko kino koje je nama nepotrebno, jer u ovim situacijama i tim pojedinim regijama i opštinama odgovara da imaju neke svoje vojne institucije, koje se ne uklapaju u sistem nekakvih vojnih institucija u državi BiH. Ja sam, inače, protiv tih vojnih sudova i mislim da mi je drago da je i pravno u pravosuđu BiH to potvrđeno kao ispravan koncept, jer se to uklapa u ovu našu regulativu koju smo donijeli ovdje već u Predsjedništvu, a to znači da afirmišemo redovne sudove, s tim da vodimo računa da oni moraju biti daleko efikasniji nego u mirnodopsko vrijeme, da ljude moramo odabrati prave, ljudima dati šansu - svima. Ako ne daju rezultate, onda ih moramo brzo mijenjati. I da oni stvarno moraju raditi po zakonu. Uz napomenu da mi već 50 godina mijenjali su se razni mandatari i razne vlasti su bile kod nas, ali uvijek se svi zalažemo za nezavisno sudstvo, ali to nismo nikad ostvarili. Sada nam je to, po meni, više nego ikad potrebno. A to znači da sudija i sudsko vijeće ne može da radi šta hoće, nego da mora raditi isključivo po zakonu, jer to će privlačiti ili odvajati ljude od nas, a naš je cilj u svakom slučaju da naše odluke, naše mjere, naše aktivnosti privlače ljude u ovaj pokret za oslobađanje države BiH i uspostavljanje na pravi način civilne vlasti.