Magnetofonski snimak 119. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, održana 14. juna. 1992. godine (2) Sjednica je počela u 11 sati. Sjednicom je predsjedavao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Stjepan Kljuić.
FIKRET ABDIĆ: Takođe se zalažem da civilna vlast živi u svim dijelovima Republike i ona, u skladu sa mjerama koje vladaju u ratnom stanju, treba da obavezuje postojeću civilnu vlast. U izuzetnim slučajevima, ako to ne funkcioniše, mi možemo ići i na poduzimanje i drugih mjera, ali u svakom slučaju moramo forsirati da egzistira demokratija još više i civilizacijske metode. Jer će nas po tom svijet mjeriti. A pogotovo ljudske slobode i prava građana. Uz velike ciljeve koje nikad ne smijemo zapostaviti, a to je da ostvarimo oslobađanje države BiH. Evo, toliko.
STJEPAN KLJUIĆ: Hvala.
SEFER HALILOVIĆ: Stav našeg Glavnog štaba je da mi uopšte ne insistiramo, ne tražimo, odnosno mi smo protiv posebnih vojnih sudova. Mi se zalažemo samo da se uspostavi pravni sistem koji će sankcionisati ovaj dio krivičnih djela koji se odnose na odbranu zemlje. I ja sam taj stav vrlo precizno izložio Ragužu i taj naš stav Glavnog štaba je ukomponovan u ovo o čemu ste vi govorili. Dakle, mi smo kao Glavni štab - naša projekcija budućih oružanih snaga jeste da se unutar naših oružanih snaga ne stvara poseban organizam kao što je bio u prošlom sistemu - vojnih sudova, vojnih odmarališta, vojnih itd. Dakle, sve ono što je moguće otkačiti od vojske i dati društvu i nema nijedan razlog zbog čega bi meni posebno, kao pripadniku OS BiH sudio vojni sud zato što sam ja napravio saobraćajni prekršaj. Mislim, toliko se išlo u te gluposti, da to sad izgledaju gluposti. Dakle, naš stav je apsolutno da sve ono što se može otkačiti da se da u civilnu odnosno građansku opciju, a da glavni štab i onaj dio ostane samo onaj dio koji je čak i jedan dio da ostaje samo onaj dio koji je isključivo vezan za oružane snage. Ono što je najneophodnije. Da se ne stvara sistem u sistemu koji će biti, koji je izvan sistema i koji je uradio ovo što je uradio. Sad ovo iskustvo nam se ne bi smjelo ponoviti. Dakle, naš stav je vrlo decidan po ovom pitanju. Samo da se osposobi pravosudni sistem, odnosno da sankcioniše ono što se ne uklapa u sistem odbrane zemlje. Mislim da je naš stav vrlo precizan po tom pitanju.
…
MARIOFIL LJUBIĆ: Ja bih govorio u vezi sa ove dvije - odluku i naredbu. One jesu vezane, a u stvari nisu toliko vezane. Mislim da bi o naredbi trebali raspraviti i svakako danas donijeti odluku da se proglasi opšta javna mobilizacija za teritoriju Republike BiH. To bih dao za pravo svim građanima da se stave u službu, a dala bi za pravo komandi da iz sve može pozvati i jednako tretirati, ako se ne odazovu, isto prema njima postupati kako se ne bi dešavalo ovo što se sad dešava da se jedni ovako tretiraju, drugi onako. Da iz tog razloga dolazi do ovog nejednakog. Većinom ovo što sada brani, to su najviše dobrovoljci. Uglavnom su to ljudi koji su se sami prijavili. S druge strane, to bi bilo pozitivno jer bi ovakvu naredbu mi poslali i na druga mjesta širom Republike. Onda i u susjedne države gdje se stvorio vrlo veliki broj vojnih obveznika iz BiH i jednostavno, kad završi ovo sve, a ovo će završiti prije ili kasnije, doći će kao neki oslobodioci i normalno tretiraće se isto. Mislim da ova naredba i njih obavezuje da se vraćaju, a obavezuje i one okolne države kojima budemo poslali ovo da izruče te ljude sa svoje teritorije i da ih uključe aktivno u obranu. Posebno ovo naglašavam i za naše ljude koji se nalaze vani, koji možda neće trebati da se stave ovdje na raspolaganje, ali ćemo ih uključiti drukčije - da materijalno pomažu vođenje oružane borbe. Sa ovim proglašavanjem ove opće mobilizacije mislim da, i nakon određene rasprave o uvođenju ratnog stanja i da će i ovo biti jedan od preduvjeta za uvođenje ratnog stanja. Ja sam osobno za proglašenje ratnog stanja. Ne smatram radi mene da puno treba - ljudi će to obaviti tako i tako. Nego radi onih koji se sad bore i onih koji ginu i radi onih koji su poginuli bez ikakvog oružja, bez išta. Mislim, oni se više pitaju šta mi čekamo. Nama je jasno da smo u ratnom stanju, ali njima nije jasno. Mislim da bih glasao za ovu odluku o proglašenju ratnog stanja.
KLJUIĆ: Ima li još neko?
MIRKO PEJANOVIĆ: Prvo bih zamolio komandanta - opšta mobilizacija je djelimično u toku i izvodi se u Sarajevu. Izvodi se na osnovu ranijih odluka i na osnovu normative koji imamo za stanje neposredne ratne opasnosti, je li tako? I opštu mobilizaciju možemo li izvesti i na širem prostoru Republike ili cijeloj Republici na bazi ovih dosadašnjih dokumenata? Možemo li u istoj mjeri kao i u ratnom stanju?
HALILOVIĆ: Možemo.
PEJANOVIĆ: Što se tiče ove mobilizacije, ja sam za nju i zato sam da se ona, po procjeni i prijedlogu naše komande vojne, dakle Štaba TO, izvodi na cijelom ili djelimičnom prostoru, ovisno od kapaciteta štabova da je sprovede. Jer, mobilizacija je složen postupak. Ali bih samo zamolio komandanta, dakle, za nju sam, da se izvodi po programu Štaba, našoj odluci, ali sam i za dodatno objašnjenje komandanta na koji efekat ćemo moći očekivati na teritoriji koju ne kontroliše jedinstvena vlast BiH - dakle granični prostori i prostori gdje uopšte nemamo kontrolu. To bih molio u nastavku kasnije da čujemo procjenu samo. Dakle, za to sam. Za uvođenje ratnog stanja sam, takođe, za "da". Ali, u paketu. Sljedeće - broj jedan u paketu je ono što je i sam komandant predložio, da to riješimo prije opšte borbe. Jer ratno stanje i opšta mobilizacija jednako je organizovanje opšte odbrambenog svenarodnog rata u BiH čiji je organizator državno rukovodstvo ove zemlje. Taj rat onda mora imati jasno definisane prepoznatljive političke ciljeve za sve građane i za pripadnike svih naroda u BiH i on se razlučuje u koji nisu ili jesu zato. Prema tome, u paketu. Ja osjećam da je vama problem to ne mali. Mislim da vam nije problem da brzo dovršimo, možda i sutra, i da to kao element u paketu imamo. Tačka dva u tom paketu su precizno određeni vojni ciljevi. Zajedno politički i vojni ciljevi su strategija vođenja rata koju mi definišemo u potpunosti, što se tiče vojnih ciljeva ja očekujem da se na stranici može kazati i da ima verifikovano kroz ovu odluku u paketu da su naši vojni ciljevi - broj jedan: oslobađanje cijelog prostora, zavođenje jedinstvene vlasti na cijelom prostoru i uništenje neprijatelja po etapama procjena da će u Sarajevu to trajati duže, Tuzli već manje, Mostaru završeno, itd. Karta, molim lijepo, da se vidi. Pod tim paketom podrazumijevam i tačku jednu u kojoj stoji naša procjena i odgovor na međunarodni odnos, odnos međunarodne zajednice prema našem ratu - tretman rata u međunarodnoj zajednici. Ja se osjećam nekompetentnim da na to pitanje dam odgovore, ali sam postavio pitanje. Žao mi je, Ejup je izlazio, žao mi je nema predsjednika, žao mi je nema nikog iz Ministarstva vanjskih poslova, ja ne mogu glasati za tu tačku dok ne čujem procjenu. A moja procjena je sljedeća - da li će zahtjevi za međunarodnu vojnu intervenciju biti time dovedeni u pitanje, biti ojačani. Da li će time tretman rata biti da postoji odbrana od agresije ili će nas prevesti u građanski rat. Molim vas. To je vrlo krupno pitanje. Molim da se tu podupremo snagom znanja i snagom informacija onih ljudi koji vladaju uvidom u odnos međunarodne zajednice prema ovom pitanju.
Dalje, u tom paketu jedna tačka mora biti. Ona će političkom platformom morati biti riješena. Kako ćemo se opštim pozivom odnositi prema rješenju pridobijanja, odnosno prema problemu pridobijanja značajnog dijela srpskog naroda, naročito u gradovima, koji nije još niti se aktivno uključio u odbranu niti je plijen ovih što sa brda tuku? Time ćemo mi spasiti jedan, definisati jedan odnos i spasiti mnoge ljude koje moramo spasavati za zajedničko i opšte dobro. I posljednje u tom paketu mora biti odgovor je li mi pregovore lisabonske anuliramo ili ne. Koje pregovore mi priznajemo? Koje ćemo priznavati ubuduće? Evo zašto? Zato što sveopšta građanska borba za pravo na mir i slobodu, za cjelovitu, nedjeljivu, suverenu, međunarodno priznatu BiH kao građansku državu nije isto što i borba za tri kantona sa nekoliko zajedničkih... Koja su u toku sa prekidima. I posljednje u tom paketu su još dva momenta - jedan je da štab predloži kakvu će organizaciju imati u ratnim uslovima proširenu, sadašnju. Može li se proširiti više sa kadrovima iz srpskog profesionalnog oficirskog kadra koji nije otišao ni na jednu stranu još, i naravno tu je i vojni savjet ljudi koji će predlagati primjenu konkretnih odluka o upotrebi oružane sile.
I tu je, naravno, u tom paketu i pitanje ratne lokacije Predsjedništva i mogućeg angažovanja članova Predsjedništva na ratnim lokacijama u upotrebi, u koordinaciji upotrebe vojne sile. I najzad, u tom paketu što ja razumijem stvar, jesu materijalne pretpostavke. Mi sada nemamo dovoljno municije, nemamo dovoljno oružja, nemamo izgleda uopšte goriva. Po svemu, kako ćemo voditi rat to će biti partizanski rat, živa sila u njenoj mobilnosti. Morali bismo da vidimo, i to Vlada mora da odgovori već sutra, za to će nam trebati dan-dva da pripremimo i paket usvojimo, možemo li dobiti međunarodni ratni kredit i od koga? Taj ratni kredit treba da riješi osnovne pretpostavke da rat vodimo. Zato mislim da bi bilo dobro da svi iznesemo i prijedloge i razmišljanja i ocjene i procjene i da možda radimo timski do sutra, da sutra u toku dana završimo sa ovim. Naravno, tu ima još jedno pitanje koje sam zaboravio kazati, koje Vlada mora predložiti u paketu, to je tačka koja privreda i kako će u ratnim uslovima, kao ratna privreda, funkcionisati. Na prostoru kojim sad vladamo i onim kojim ćemo ovladati i vladati. Naime, to se zna. Imamo čak i iskustvo Hrvatske to je svježe. Oni su obustavili neke procese proizvodnje, neke su uspostavili. Neke su u samom ratu - bile su u funkciji rata. Evo, ja sam sa ovoliko htio da pomognem, a sa ovoliko sam htio i da budem odgovoran kao član Predsjedništva za jednu od najkrupnijih, najsloženijih i najtežih odluka koje ovo Predsjedništvo može donijeti.
KLJUIĆ: Hvala.
ABDIĆ: Ja bih samo jedno pitanje Avdi, prije formalnog odlučivanja o tome da li ćemo donositi neku od ovih odluka ili ne, da li formalno pravno ovo pred Predsjedništvo, odnosno sada pred Skupštinu izlazi štab, Ministarstvo odbrane ili Vlada ili je u stvari redoslijed Štab, Ministarstvo odbrane pa Vlada ili Vlada pred nas sada kao tijelo koje zamjenjuje Skupštinu? Da i sa tog stanovišta ne bi, pošto vidim predloge za čekanje, da to barem sada, nisam to mislio ni predlagati, ali vidim da diskusija ide u tom pravcu pa možda da to vidimo.
HALILOVIĆ: Zahtjev za uvođenje ratnog stanja i javnu mobilizaciju je zajednički Štaba i Ministarstva odbrane. Dakle, mi i Ministarstvo odbrane, pa smo onda zajedno štab i Ministarstvo odbrane.
ABDIĆ: Ne, da li je Vlada i vi ili Vlada prema nama?
AVDO čAMPARA: Što se tiče odbrane i bezbjednosti i da radi Skupština, ovu bi odluku donosilo Predsjedništvo ne bi je donosila Skupština. Niti bi je donijela Vlada već Predsjedništvo. Jer Predsjedništvo, po Ustavu, - izričito nadležno za pitanje odbrane zemlje. Međutim, bilo bi...
PEJANOVIĆ: Avdo, izvini, možeš li malo stati. Ali za odluku o ratu i objavu rata, to je skupštinsko.
ČAMPARA: Bilo bi normalno da sada, sad ću sve reći, o ovoj platformi, s obzirom da Vlada nije ni u čemu izgubila nijednu svoju poziciju koju je imala u mirnodopskom i koju ima sada, ona radi. Drugo je stvar sada kako radi - dobro ili loše, da u to ne ulazimo. Ona ima sve ingerencije i bilo bi normalno s obzirom da je Ministarstvo za narodnu odbranu, ministarstvo Vlade, da je ovaj materijal recimo prošao i kroz Vladu, da je prošao i kroz Savjet za narodnu odbranu Predsjedništva i da onda čitav taj materijal, izdiskutovan sa svih strana, dođe na Predsjedništvo jer je krupna odluka i da se donese. Govorim isključivo o proglašenju ratnog stanja i opšte mobilizacije, iako se opšta mobilizacija može proglasiti bez proglašenja ratnog stanja i da ima sva dejstva. Ali psihološki, kako hoćete, ratno stanje ima neko veće značenje. A što se tiče same Skupštine, molim vas, Skupština bi prije donošenja odluke o proglašenju ratnog stanja raspravljala o pitanjima spoljne politike pa bi ono pitanje o kojem je Mirko govorio u toj opštoj raspravi o spoljnjoj politici, kako bi ta odluka recimo djelovala na svijet, kakav bi imala povratni uticaj i sve to. Skupština bi o toj tački morala raspravljati i zauzeti neke svoje stavove, a onda Predsjedništvo, iako je šef Republike, u duhu te rasprave skupštine, morala bi da oslušne i da donese takvu odluku. Prema tome, u Ustavu decidno piše da Skupština raspravlja o pitanjima, razmatra pitanja spoljnje politike Skupštine. U tom kontekstu sam ja i Mirka razumio da je Skupština morala da sasluša ekspoze bilo predsjednika Vlade, bilo ministra za inostrane poslove, kakve bi ta odluka reperkusije mogla imati i šta je ta politika u odnosu prema svijetu i svijeta prema nama i Skupština bi vjerovatno zauzela neke stavove, a odluku samu kao odluku donijelo bi Predsjedništvo.
(Nastaviće se)