Magnetofonski snimak sastanka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednika i članova parlamentarnih stranaka održanog 18. jula 1992. godine (2)
Sjednicom je predsjedavao Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH.
JOVAN DIVJAK: Što se tiče Mostara i regije Mostar, nakon postignutog uspjeha u dolini rijeke Neretve izbijanje na Podveležje, Čobanovo polje do Stoca, došlo je posljednjih dana do gubitaka položaja na ovoj regiji, s tim da je u toku jučerašnjeg dana jedan dio položaja na Podveležju vraćen, iako je bio izgubljen. To je najsloženija situacija preko Rujišta prema Bijelom Polju, gdje može doći do razdvajanja snaga iz doline rijeke Neretve i do izvjesnog poluokruženja snaga Armije BiH u samom Mostaru. Razlog ovom povlačenju ili gubitku položaja je po našoj ocjeni nedostatak naoružanja i vojne opreme, premorenost ovih jedinica, koje dva i po mjeseca učestvuju u oružanoj borbi, i povećan intenzitet aktivnosti Armije, odnosno ekstremne snage SDS, četničkih i snaga koje su došle iz Crne Gore i Srbije.
Što se tiče stanja u gradu Sarajevu, ono je u zadnjih 15-20 dana nepromijenjeno u onom dejstvu oružane borbe. Naime, pokušaji skoro svakodnevni da se Sarajevo rasiječe po određenim pravcima koji su vama poznati, možda i da ponovim - od Vraca preko Vrbanja mosta, Velešića prema Vogošći, onaj dio preko Grbavice, preko Pofalića, preko Žuči opet negdje prema Vogošći, pravac iz Lukavice, Nedžarića do Rajlovca razdvaja snage prema Ilidži ne uspijeva iz prostog razloga što, dužan sam ovdje da kažem, branioci na prvoj liniji pored gubitaka zaista ozbiljnih, uspijevaju i odolijevaju napadima pješadije, a gubici koji se nanose gradu su sa položaja na kojim objektivno sad nismo u stanju da učinimo nešto ozbiljnije. Naime, uspjesi prije l0-15 dana su obezbijedili, ipak, jednu stabilnost odbrane. To su osvajanja sa Žuči, ranije Pofalići, Mojmilo brdo, izlazak odnosno osvajanje kasarne stvarajući određene povoljne uslove za dalju odbranu grada. Dužan sam da iznesem osnovne probleme. Jedini, čini nam se za nas u Glavnom štabu je nedostatak naoružanja, municije i druge vojne opreme. Podsjećam, vama je poznato, da u tri mjeseca oružane snage Republike BiH u samom gradu nisu, sem onoga što je oteto od bivše JNA, nijedan metak niti cijev dobile sa strane. Znači, taj dio podrške nemamo. Drugo, problem je ozbiljan veoma slaba ishrana boraca, nikakav smještaj. Dešava se da imamo jedinica da su po dva mjeseca na položaju da nisu smijenjeni. Dužan sam da kažem, ne alarmantno, ali da bude prisutno, da je moral u izvjesnom opadanju posebno kod onih koji se nalaze na rubnim položajima (govorim o Sarajevu) i nama nejasno zbog čega se u oružanu borbu ne uključuju snage HVO u centralnom dijelu Bosne, dok je u drugim dijelovima ta aktivnost usaglašena i u većini slučajeva prima se jedinstvena komanda oružanih snaga. Gospodine predsjedniče, toliko.
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Hvala pukovniče Divjak. Evo, ja bih dao priliku vama koji želite da komentirate ovaj izvještaj pukovnika Divjaka ili da postavite neko pitanje. Izvolite. Naravno, pitanja ima mnogo.
Drugo je pitanje da li bi ih trebalo postavljati. Ako ima neka
nepotpunost u informaciji možda bi se mogla dopuniti. Evo,
MUHAMED FILIPOVIĆ: Ja bih, ako dopustite gospodine predsjedniče, samo pukovniku Divjaku postavio jedno pitanje. Naravno, neće se ono odnositi na ovu situaciju koja je manje-više nama svima poznata, nego na jedan drugi, novi momenat koji je relevantan za vojna dejstva.
Kako vi u Vrhovnoj komandi, da li ste i kako procjenjujete mogućnosti i posljedice ovog primirja, koje je potpisano? Ukoliko do njega dođe.
DIVJAK: Cijenimo da je to jedna od novih - riječ "igra" nije u redu, ali tako kažemo igara. S druge strane, da bi stvorili nove uslove za kasnija oružana dejstva. Naime, cijenimo da je, s obzirom da su njegova nekakva tri plana propala - prvi mu je bio da za dva dana okupira i ovlada Sarajevom - to mu nije uspjelo. On je u nekakvom drugom planu dejstvima u zapadnoj Hercegovini izgubio teritoriju i trećem da u dan-dva razbijanjem snaga, oružanih snaga u regiji Goražde stvori uslove da brže ide ka Sarajevu i dovede svježe snage. Po našoj ocjeni, on traži prostora da izvrši pregrupisavanje snaga, da osvježi snage novim ljudstvom. A polazište je u ocjeni načelnika Generalštaba, ako se tako zove, generala Panića, da su oni ostavili srpskom narodu velik broj tehnike i on je to nabrojao. Od onih 900 tenkova, artiljerijskih oruđa 800 i 42 aviona. Mislim da je ovo jedna igra u kojoj želi ovu stranu, nas ovdje, da na neki način usmjeri na drugom pravcu. Molim vas, ovdje u Predsjedništvu, politički je vjerovatno to opravdano, ali sa vojne tačke gledišta nije. Jer ovih 14 i ne znam koliko je to dana, mi ćemo opet doći u još goru situaciju. Naime, ne vidimo odakle bi i ko bi mogao naoružati Armiju BiH i ostale pripadnike u samom Sarajevu. Ne vidimo kako i na koji način opremiti za ozbiljnije operacije, koje su nama na papiru već odavno, ne vidimo na koji način i stanovništvo, kod koga i čiji moral sigurno utiče na ponašanje boraca, kako bi i stanovništvo u ovih 14 dana poboljšalo svoju situaciju ishrane. Jer znate da je ova humanitarna pomoć, dozvolite da tako mi cijenimo, bačena koska u grad da bi oko te koske se čak i politički posvađali. Zaključak da ne pogoduje prekid vatre oružanoj borbi u gradu i BiH.
X: Da postavim gospodinu Divjaku jedno pitanje. Ko može potpisati primirje? Znamo da je i zvanično to i međunarodno priznato da su agresori na BiH Srbija, Crna Gora i JNA. Postoji, dakle, agresor i postoji žrtva, a to je Republika BiH. Mislim da primirje mogu potpisati te dvije strane, država BiH i agresor. A ljudi koji su otišli gore to su predstavnici tri naroda i mislim da s te strane Silajdžić je mogao potpisivati u ime muslimanskog naroda, a ne znam s kim je mogao potpisati sa Karadžićem?
DIVJAK: Vi ćete sigurno prihvatiti moj odgovor da to nije u mojoj nadležnosti. Inače, kao vojnik za mene potpisuje vrhovni komandant. Što se tiče oružane borbe.
FILIPOVIĆ: Političar može dogovarati, ali potpisati samo vojni komandant. Zato što je primirje fiksiranje jedne vojne situacije.
DIVJAK: Nije to do mene, ali ja znam da bi moj vrhovni komandant naredio takvo što. A zna se ko je vrhovni komandant.
IZETBEGOVIĆ: Ko želi dalje?
NIJAZ DURAKOVIĆ: Imam ja jedno pitanje. Pukovnik Divjak je dobro rekao da ima vrlo čudnog ponašanja dijelova HVO, naročito u centralnoj Bosni. Bojim se da je situacija takva da se već zaokružuje i pravi potpuno paralelna država. Evo, preda mnom je Uredba o javnim preduzećima u hrvatskoj zajednici Herceg Bosni sa svim resorima od vodoprivrede do šumarstva, rudarstva, PTT itd, itd. Dakle, stvar se zaokružuje, pravi se potpuna paralelna država sa svim: infrastrukturom, institucijama, nadležnim organima do javnih preduzeća itd. To jeste ključ po meni glavni politički problem u BiH, a naravno sa direktnim i vojnim reperkusijama.
Šta čini Predsjedništvo u vezi s tim i šta kanite učiniti da bi se ta raspolučenost i ta vrlo mutna situacija, koja je pogubna za interese države BiH, razriješila? Jer, odveć imam osjećaj da prešutkujemo to što svi na određen način znamo i da se pravimo pomalo nevješti, ali to je jedno krupno političko i vojno i strateško i svako drugo pitanje. Volio bih znati šta u samom Predsjedništvu mislite u vezi s tim i kako ćete se odrediti prema toj činjenici?
IZETBEGOVIĆ: Što se tiče Vlade, ona se odredila i saopštila je da su odluke koje su bile donesene u Grudama ilegalne i protivustavne. Mi smo pratili ova zbivanja unutar HVO i nama se čini da nisu jednoznatna. Iz izvještaja pukovnika Divjaka može se vidjeti da postoje razne struje u HVO - radikalne i one umjerenije, odnosno one koje su na tzv. bosanskohercegovačkoj liniji u cjelosti, koje su i nastale, u stvari HVO je nastao kao jedan vid spontanog organizovanja protiv agresije, odnosno samoorganizovanja u dijelovima Bosne koji su nastanjeni većinskim hrvatskim narodom. Međutim, došlo je u jednom momentu do toga da neki ljudi unutar HVO - postavili su ciljeve sebi da na tom talasu borbe protiv agresora dobiju i neke druge stvari koje nisu, po našem mišljenju, legalne. Dok je samoorganizovanje hrvatskog naroda bilo legalna stvar i razumljiva stvar u jednoj situaciji, jedne iznenadne agresije koju centralna vlast u BiH nije mogla naći odgovarajuću odbranu, nego organizirati odbranu u svim dijelovima BiH. Negdje jeste uspjela da organizuje, negdje nije, a negdje i kao rezultat jedne krajnje disproporcije u tehničkim mogućnostima.
Tada je došlo do samoorganizovanja i u Sarajevu i širom BiH pa i u tim dijelovima. Mi smo smatrali da ne treba da odveć zaoštravamo i radikalizujemo mi sami ovo pitanje i da pokušavamo da nađemo, da na neki način ohrabrimo i da pružimo šansu umjerenim snagama u HVO koje su spremne na jedan dogovor. Da se uključe u oružane snage BiH, odnosno u sadašnju armiju. Pa smo išli i na promjenu imena, jer je bilo izvjesnog suprotstavljanja da se uključe u Teritorijalnu odbranu itd. što smo donekle razumijevali. Tu neki imaju psihološke prepreke za TO. To je za njih nekakav ostatak ranijeg sistema itd. Jednom riječju, da li je to bila jedna dobra politika ili nije, to će se malo kasnije pokazati. Nama se činilo da u ovom momentu nije trebalo jako zaoštravati pitanje i da bi trebalo ohrabriti snage koje su za jedan dogovor u BiH, koje stoje na bosanskoj liniji i koje se ograničavaju HVO isključivo na suzbijanju agresije zajedno sa nama. Zato nismo veliku prašinu dizali oko toga.
Činilo nam se da bi dramatiziranje ove situacije i vrlo oštre riječi mogle da djeluju u drugom pravcu, a mi smo ovdje blokirani i fizički jer nemamo komunikacija, a ionako medijski smo, pa čak nemamo i telefonskih kontakata, što stvara velike teškoće da se razriješe neke stvari koje bi se na neki način razriješile u nekim razgovorima. Stvari se razvijaju potpuno bez kontrole, dosta bez uzajamnog uticanja itd. I da bi poruke odavde bez političkog objašnjenja, bez političkog rada, bez političkih razgovora, da bi same poruke osude djelovale možda kontraproduktivno u ovakvoj situaciji. Zato, možda, je izostala ova neka oštra reakcija na nešto što je samo po sebi zatražilo takvu reakciju. A onda poodavno je najavljen ovaj sastanak u kome ste vi kandidovali nekoliko stranaka. Mislili smo da to danas ovdje raspravimo i da vidimo kakav je najbolji pristup tome, s tim što je već bila jedna formalno i postojao sud Vlade o tome i to nije izostalo. To je konačno zvaničan stav vlasti, kad se radi o ilegalnoj protivustavnoj odluci u onom dijelu, ukoliko je ona suprotna Ustavu i ukoliko dovodi u pitanje temelje Bosne i Hercegovine. Nije u onom dijelu u kome se radi o jednoj legalnoj i legitimnoj odbrani protiv agresora, u jednim vanrednim uvjetima. (Nastaviće se)