Magnetofonski snimak sastanka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i predsjednika i članova parlamentarnih stranaka održanog 18. jula 1992. godine (2)
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Prateći ovaj razvoj u HVO, koji pomalo, da kažem, nije jednoznačajan nego je različit, različite su reakcije, različita je saradnja na terenu, mislimo da će sa HVO, da će u HVO postepeno slabiti ova radikalna struja.
Konačno, čujete i izjave ovih dana jednog broja aktivista, odgovornih funkcionera kojima oni kažu vrlo jasno da programi Herceg Bosne ne dovode u pitanje nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine, da su to projekti unutar Bosne i Hercegovine, da je HVO sastavni dio Oružanih snaga BiH, da priznaje autoritet Predsjedništva kao vrhovne komande itd. No, nevolja je ipak osnovna u tome što mi nismo mogli imati direktnih kontakata s tim ljudima da se neke stvari u neposrednom razgovoru raščiste i razjasne i vjerovatno ne bi došlo do ovakvog razvoja stvari. To je jedna stvar. A druga stvar, činilo mi se da će mnoge stvari biti riješene probojem blokade Sarajeva. Da će mnoge stvari doći na svoje mjesto. Mnoge stvari će doći na svoje mjesto probojem Sarajeva. To je taj čisto vojnički potez. To vojno rješenje koje se tiče deblokade grada u vojnom smislu riješilo bi ne samo taj problem nego i još neke druge. Jačali bi poziciju Vlade u razgovorima i sa drugom stranom.
Tako da, ako me pitate kako će se ovo pitanje razriješiti, ono treba da se razriješi u nekim pregovorima, razgovorima s njima i jačanjem vojne pozicije legalne vlasti ovdje, onih snaga koje su neposredno i bez ikakve sumnje pod kontrolom bosanskohercegovačkih legalnih organa, a to se bez proboja Sarajeva ne može dobiti. Naravno, to je put ka deblokadi i Goražda, kojima smo poslali znatna pojačanja da se održi dotle i stvaranje jedne slobodne teritorije u perspektivi od Goražda preko Sarajeva, dijelova centralne Bosne prema Trnovu, onda duž doline rijeke Bosne do Tuzle sa spajanjem ovog dijela prema Podrinju. To nastaje jedna slobodna teritorija s koje će i vojno i politički bosanskohercegovačka vlast, koja se sad nalazi u Sarajevu blokirana, imati više manevarskog polja i za vojne i za političke akcije.
Nismo htjeli da zaoštravamo i zbog toga što mnogo šta zavisi od toga, mnogo naših projekata zavisi od prohodnosti puteva koji se trenutno nalaze pod kontrolom snaga HVO u kojima umjerene snage HVO propuštaju naše konvoje s hranom, s oružjem, a ove neke radikalne ne puštaju. Smatrali smo da ne treba da pojačavamo tu liniju i da sebi sužavamo taj prostor. Naprotiv, mislili smo da bi trebalo možda utišavanjem te diskusije oko toga i izbjegavanjem nekih radikalnih izjava i osuda svega toga otežati sebi situaciju u čistoj komunikaciji od Splita ka Sarajevu ovamo. To su bila naša razmišljanja i time pokušavam da objasnim zašto je naše ponašanje bilo ovakvo kakvo jeste. Ono je ostalo negdje na pola puta. Mi imamo jednu pravnu ocjenu Vlade i imamo naše uzdržavanje od bilo kakvih strogih izjava da bi se omogućio jedan budući dogovor do kog će najvjerovatnije doći jer objektivni razlozi za to postoje s obzirom na to da imamo istog agresora prema sebi, trpimo sada pogotovo ovaj razvoj vojne situacije dolje u Hercegovini i na sjeveru u Posavini, pokazuje da je saradnja HVO i TO neophodna i da možda upravo greške koje su neki radikalni ljudi u HVO uradili i jesu uzrok i izvor djelimično u zadnje vrijeme ovih vojnih neuspjeha na bosanskohercegovačkom ratištu.
To su mnogi ljudi u HVO vidjeli, uvidjeli to, da se dolazi na jedinstvenoj akciji na tom polju, koja će biti naravno na bosanskohercegovačkoj liniji. Evo toliko. Ja ću vam samo odgovoriti na neka druga pitanja, ovo je jedno vrlo složeno i delikatno pitanje.
NAIM KADIĆ: Gospodine pukovniče, moram vas upitati kako mislite riješiti pitanje ishrane vojnika? Ja, kao član Štaba Sanitetske službe ove armije, izuzetno sam zabrinut tim stanjem. I mi imamo jedan prijedlog da se prioriteti u obezbjeđivanju ishrane stanovništva i vojske okrenu u korist boraca na liniji fronta.
Jer, obilazeći pojedine jedinice takvo sam stanje zatekao da mi iz Saniteta nećemo moći riješiti pitanje obezbjeđivanja sanitetskog zbrinjavanja ako se ovo ne uradi odmah. Tim mislim da prvenstveno treba obezbijediti bilo iz kog izvora ishranu za vojnike na liniji fronta, pa onda bolnice, pa tek onda ostalo stanovništvo.
To je jedna stvar. I druga stvar, kako mislite riješiti pitanje smještaja Armije? Da li mislite koristiti kasarne koje su osvojene, dobijene. Jer mislim da bez toga mi nećemo obaviti obuku naših vojnika u pripremama za upućivanje u ofanzivna dejstva.
STJEPAN KLJUIĆ: Mi smo nedavno, gospodo, upravo razmatrali to pitanje koje je ključno pitanje za grad. Ovo je sigurno - fenomen grada koji nema ni livada, nema mnogo ni zemljišta, je li. Da ipak izdrži toliko dana, toliko mnogo ljudstva u danu. I, gospodine Kadiću, mi smo se načelno dogovorili, ali ovo je naša diskusija, i ja vas molim da ostane među nama. Mi moramo bolnice i ranjenike i dalje zadržavati gdje su kao prioritet. A složili smo se da u građanskom pogledu, stanovnike malo a... da bi TO dali. Ali to ne smijemo javno objelodaniti. To može izazvati neugodnost građana. A drugi je zbog međunarodnog faktora jer, kao što nam je poznato, ovo je humanitarna pomoć namijenjena građanima Sarajeva. I ako mi sada na bilo koji način objasnimo da jedan dio ide za vojsku, oni koji šalju pomoć, a vi znate da je njihovo, mislim da bi time smanjili priliv te pomoći. Prema tome, mi javno ne smijemo to reći. Ali smo spremni da poslije bolnica, djece, prioritet ima TO.
I treba napraviti internu preraspodjelu i u svakom slučaju treba čak i unutar oružanih snaga napraviti jednu diferencijaciju. Oni koji su na terenu, njima pojačanu ishranu, a ovi koji su u kancelarijama neka se zadrže na riži i makaronama. Prema tome, mi moramo - ali ovo razloga što sam naveo ne smijemo to javno.
JOVAN DIVJAK: O tome je bilo riječi u ovom našem izlaganju. Međutim, trebalo bi da ovo pitanje bude usmjereno ka institucijama koje su nadležne da obezbijede materijalno-oružanu borbu.
To podrazumijeva da Oružane snage dobiju sredstva ne materijalna, nego da se obezbijedi hrana, naoružanje, municija. I o tome sam maloprije govorio. Zaista je problem ishrane. I ja bih zamolio nadležne da tom problemu mnogo više posvete pažnje. Što se tiče smještaja u kasarne, dvije-tri kasarne su već zaposjednute, međutim, one su u veoma lošem stanju. Tako da i smještaj koji je obezbijeđen za naše jedinice pruža minimalne uslove za život i rad. Ide se dalje na obezbjeđivanje uslova za smještaj, jako ste dobro rekli, bez kasarne mi ne možemo dobiti ni postrojiti pravu vojsku. Sticajem okolnosti da dijelom u tome opremanju, sređivanju kasarne učestvuju i snage organizacije UN za svoje ljudstvo, pa smo dio tih kasarni dali na upotrebu i poslugu snagama koje su ovdje, dakle, sa strane. Data je na upotrebu kasarna "Jusuf Džonlić", dato je pola na upotrebu bivše kasarne "Maršal Tito".
Pokušaj OS-a da se paralelno s rješavanjem problema smještaja ovih bataljona koji su došli da pomognu, da na taj način malo riješimo i problem smještaja. Ali je to nedovoljno za onaj broj koji je već u jedinicama Armije BiH. Pa i u policiji. Molio bih da imaju iz Glavnog štaba Oružanih snaga za pitanje ishrane i smještaja bude u njihovoj nadležnost jer OS zato nemaju ni sredstava ni snaga niti je tako namijenjeno.
Što se tiče, ako dozvolite gospodine Kljuiću, ne komentar, ali razmišljanje o redoslijedu i kako to ide prihvatamo mi taj redoslijed ali bi za nas, Armiju, bilo bolje da nema te pomoći jer ona nije adekvatna. Nije onakva kakva treba. Ja sam, eto ponavljam, možda sam već i rekao ovdje, Francuzi se hvale da su poslali pet tona vode. Ja znam da među lijekovima ima koji su protiv malarije i još drugih stvari koje ne treba. Zaista vi vidite da nastojimo da bar objektivni budemo u Oružanim snagama, ne treba obmanjivati narod.
Jer je isto ili će se desiti da građanin dobije ono pakovanje vojnika i to za tri obroka, oni mu daju za jedan. Uostalom, vidjeli ste. A na drugom dijelu grada, odnosno UNICEF dobije se nekakav sir ili nekakav suhomesnati proizvod. Zato sam maloprije rekao mislim da je to jedna kocka koja će nas još više odvojiti od oružane borbe i ovo što gospodin predsjednik kaže od onih aktivnosti koje treba da usmjerimo ka deblokadi grada.
X: Najefikasnija je borba u Oružanim snagama u jedinicama u kojima učestvuju istovremeno pripadnici svih naroda. Dakle i Muslimani i Srbi i Hrvati i pripadnici drugih naroda. Možda griješim, ali imamo osjećaj da posljednji period imate evidenciju stvaranja jednonacionalnih jedinica. I da je sve manji broj jedinica koje imaju ovakav karakter i ovakav status. Možda izuzetak od toga predstavlja Tuzla, a iz onog što se može saznati i drugim kanalima i postiže dosta dobre rezultate.
A interesuje me vaša procjena i situacija kod svih Hrvata ako pripadnici hrvatskog naroda neminovno budu išli u HVO. To će u takvoj situaciji ostati defakto kao muslimanski dio vojske uz objektivno da to priznamo mali broj Srba, koji je ušao u TO. Neće li takav koncept praktičnog djelovanja OS BiH dovesti do raspada Republike, odnosno do onoga protiv čega se svi borimo i čega se i bojimo? Interesuje me vaša procjena jer ja imam osjećaj da je tendencija pogoršanje u tom pogledu.
IZETBEGOVIĆ: Pitaš li mene ili...
X: Ja pitam gospodina Divjaka jer pretpostavljam da je ovo tačka dnevnog reda. Mada ona zadire i u politička pitanja. Ali ćemo, mene interesuju egzaktni pokazatelji na terenu. Ne...
DIVJAK: Moram odbiti bilo kakvu pomisao da je to jednonacionalna armija i ja bih zamolio da na tome i vi svi koji ste u prilici, da odbijate to. Šansa je svakom jednako pružena da uđe u bilo koju jedinicu koja je formirana u OS, odnosno Armiju BiH. Mislim da se neargumentovano govori da je mali broj Srba u OS. Oružane snage su i policija. Oružane snage spadaju i ono što je neko radio odnosno u preduzeću, pa se nalazi na obezbjeđenju, mislim sastav Oružanih snaga je prost.
To je tema za razgovore i možda bi o tome trebalo naći jednog dana nešto - prvo ako to - na drugom pa se ponudi nekakvo rješenje Predsjedništvu. Ne mislim da će svi Hrvati ići u HVO. Jer u tom HVO-u ima i Muslimana i Srba, niti sam zagovornik, niti sam u Štabu.
Razmišljam o tome da treba formirati posebne jedinice da to bude kao što je bilo ponuđeno, ako imamo muslimanske da imamo čisto muslimanske, da budu čisto hrvatske, da budu čisto srpske. Onda dolazimo na onaj koncept koji nas je razdijelio. Nema dovoljno u određenim opštinama, nema dovoljan broj Srba, on je u stvari adekvatan broju stanovnika i Srba u toj opštini. Ne možemo očekivati da ima deset odsto u Starom gradu, kada nema više od dva odsto Srba u Starom gradu. I obrnuto, ako je to Novi grad. Ako tamo imamo 20 ili 10 odsto, adekvatno je zastupljeno to što na tome gradimo nekakav odnos, to vam istinu kažem nije objektivno.
Jer... Adekvatna je zastupljenost. To što na tome gradimo nekakav odnos, to vam iskreno kažem, nije objektivno. Jer gledajući tako, nije se ni dovoljan broj Muslimana odazvao i nije adekvatan broju Muslimana u gradu, odnosno broju u opštini. Jer ovih dana imamo tendenciju da je jedan dio pripadnika Oružanih snaga napušta Stari grad, jer Stari grad je negdje pod neprekidnim dejstvom svakodnevno - i građani i pripadnici OS pa odlaze u druge dijelove. Mislim da ovo pitanje ne da je složenije, nego da ga možemo sa različitih strana razmatrati. Ali vam mogu dati do znanja da Glavni štab OS, naši potčinjeni štabovi, čine sve da obezbijede da jednak broj zastupljenosti svih naroda bude u jedinicama i štabovima.
Sporo ide iz razloga dvostruke krivnje Srbina u gradu. Prvo sa strane, a drugo to što je tu ne za povjerenje i nepovjerenje prema njemu. Mogu malo čak biti ličan, osjećam izvjesno nepovjerenje i prema meni što je sasvim normalno. Mislim normalno, jer ako ništa drugo ekstremne snage SDS su dovele do ovoga, pa nemojte očekivati da ja mogu u svakoj sredini misliti da me svako podržava.
Sigurno da OS niti su niti će dozvoliti formiranje čisto jednonacionalnih jedinica. Ovo što se desilo, dozvolite g. predsjedniče da iznesem svoje lično mišljenje i mišljenje GŠ, mislim da je to bio za sada promašaj da se idu formirati posebne jedinice - da li je to sandžačka, istočnobosanska, istočnohercegovačka.
Čini mi se da nije bio politički trenutak u momentu kada je trebalo ići ka jedinstvenim oružanim snagama da se deblokira Sarajevo. Pa kad se krene u bilo koji dio Republike iz Sarajeva kao nekakvog oslonca, onda je trebalo razmišljati da se okupe ljudi, borci, starješine koje su posebno zainteresovane, ali ćemo onda doći u situaciju kad se deblokira grad, kuda i kojim pravcem ići. Možemo dobiti otpora ako po našem opredjeljenju treba da idemo za Goražde, a jedinica koja se formira za istočnu Hercegovinu da ne želi da bude u toj jedinici.
Mislim, to je lično mišljenje, nemojte to prihvatiti da je takav stav Glavnog štaba, da je to bilo preuranjeno da se formiraju jedinice po regionima. Hvala. (Nastaviće se)