Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva SRBiH sa opozicionim strankama, održane 26. marta 1992. godine (2)
Sastanak je počeo u 11 časova. Predsjedavao je Ejup Ganić, član Predsjedništva.
POLOGOŠ: Ovdje je nagomilano toliko oružja koje na jedan određen način mora da funkcioniše. Molim vas, prvo što treba uraditi to je oteti oružje onima koji ga sada imaju, pa neka se tuku motkama tamo, neka se tuku i hladnim oružjem, to je sve bezazleno u odnosu na ono kada od jedne granate mogu desetine ljudi da izginu, a ne samo to, nego kada ginu djeca, kada, ginu žene - oni koji su nedužni. Ja smatram isto kao što smatra gospodin Lagumdžija da ovdje treba izabrati vladu eksperata. Naša vlada ne postoji, molim vas, ona ima pogrešno ime. Nju bi bilo bolje nazvati nevlada nego vlada. Vladu eksperata koja ne bi bila uopšte stranačka, ni iz jedne stranke. Mi imamo takvih ljudi. Naša Akademija nauka ima valjda i Muslimana, i Hrvata, i Srba koji imaju odgovarajuće vrijednosti da bi znali da organizuju procese rada na teritoriji BiH zajedno s našim uglednim ljudima koji ne moraju biti iz Akademije nauka i koji, na neki način, mogu ovu zemlju, ako ništa drugo, spasiti od onoga što je najgore, a to je jedne eutanazije koja procesno teče već oko godinu i po dana. Mi, da vam kažem, lagano umiremo. A izgleda da se približava trenutak kada ćemo međusobno se ubijajući početi brzo da umiremo. Pa možda je, ako nam je već takva sudbina, da umremo, možda je i to bolje nego da lagano umiremo, bijedno živeći. I mislim da, ako to uradimo, da bi ta vlada eksperata jednostavno trebala jedno dvije godine zabraniti rad svim strankama političkim. Niko ništa da ne radi politički. Neka se ovaj narod odmori od nas malo, pa neka on dahne svojom dušom da on malo živi, pa da on predloži kakav taj život treba da teče. A poslije dvije godine dozvoliti jednu godinu višestranački rad među narodom, a za dvije godine narod će se osvijestiti, doći će sebi i priznaće prošlost. Iz te prošlosti će pročitati šta smo mi radili - ne samo ovi koji su na vlasti, nego i mi iz opozicije, i onda će tačno znati gdje da se opredjeljuju i kakvu sebi državu da stvore da bi u njoj mirno živjeli.
Ne možemo se mi ni Srbi, ni Hrvati, ni Muslimani raseliti odavde. Ma kako bilo i danas i sutra i prekosutra mi ćemo opet morati živjeti u istim soliterima, u komšiluku, pa možda će nas manje biti jednih drugih ili trećih, ali ćemo biti tu prisutni kao takvi. I mislim da bi poslije toga trebalo omogućiti tzv. višestranačke izbore da oni završe čitav posao biranjem i nove skupštine i nove vlade i novog predsjedništva.
Moram vam reći - ja ne vjerujem ni u našu Skupštinu, molim vas. Naša Skupština do sada u svim svojim poslovima koje je radila ona nije ništa uradila. Ona je samo podijelila još više svijet, kada se prenosi preko TV, ljudi uključe pa samo navijaju ako se tamo pojavio neki Srbin, pa počeo da prlja Hrvate i Muslimane, onda za njega Srbi navijaju, ako se pojavio Musliman pa navija za Muslimane, onda za njega Muslimani navijaju, ako je Hrvat isto tako, itd. To su ovako već, kako bih rekao, okidači za ponašanje običnog građanina. Zato to sve treba što dovodi do konflikta najozbiljnije razmotriti, staviti na jedan papir, skinuti sa dnevnog reda i onda će biti, onda možemo očekivati da dođe do nekog razrješenja sadašnje situacije. Moram vam reći da prvo što mora da se učini i to je da se na ovakvom sastanku uz sve priznanje gospodinu Ganiću za njegovu aktivnost koja je veoma kvantitativna, ali neka me izvini, ona nije dovoljno kvalitativna, za ovakav jedan sastanak. Mada se radilo na brzinu, mi smo morali imati određene informacije na osnovu kojih bi se čovjek mogao postavljati. Ako danas zaustavimo ta međusobna uništavanja koja postoje među ljudima, molim vas da za sljedeći put, to je obaveza i dužnost i ja to - ne molim, nego sada tražim da se napravi jedna analiza koja bi sadržavala autentičnu istinu o sadašnjoj situaciji u BiH na osnovu koje bismo se mi mogli da opredjeljujemo kao neka vrsta, u ovom trenutku, stranačkih prvaka. To bi bilo što sam ja želio da kažem.
GANIĆ: Ima li još neko od stranaka da želi da govori? Profesor Kecmanović.
NENAD KECMANOVIĆ: Vidite, jedan od paradoksa ove bosanske situacije jeste i u tome što vlast poziva opoziciju na jedan ovakav sastanak koji nije prvi, obično u onim trenucima kad i sama ne zna šta bi. U nekim normalnim parlamentarnim sistemima i demokratijama, znate, onda takvu situaciju opozicija shvata kao svoju šansu i poziva vlast da siđe sa scene. Mislim da bi, ne obraćam se nikome pojedinačno - ja pojedinačno i ljude poznajem i cijenim - ali kao vlast tronacionalna pokazalo se van svake sumnje za ovih godinu i po dana da ne samo da niste u stanju ništa dobro da uradite, nego da ste situaciju koju ste naslijedili višestruko katastrofalno pogoršali. Ja ne znam u stvari šta vi danas ovdje hoćete od nas?
Slušajući vas pojedinačno i u ovoj prilici i na drugim mjestima ljude iz parlamenta i Vlade i Predsjedništva, ne znam nijednog koji ne misli da je situacija jako loša, da je vlast bespomoćna, da je razjedinjena, itd. Narod je očajan, opozicija naravno, takođe. U političkoj teoriji i političkoj praksi u takvim situacijama zna se šta se radi. Postoje samo dvije solucije. Jedna je ostavka. Ostavke kolektivne, ostavke pojedinačne. Mi ni jedno ni drugo nemamo. Ova vlast, izgleda, na to nije spremna. Gotovo je nevjerovatno da poslije svega ovoga što se dešavalo i što se sad dešava nemamo nijednu ostavku ni u Vladi, ni u parlamentu, ni u Predsjedništvu, itd.
Postoji druga solucija koja je primjenjivana i u nekim dijelovima zemlje posljednjih mjeseci kad su neka područja bila zahvaćena ratom, da je onda vlast tražila od opozicije da uđe u neke strukture vlasti da sa stvaraju ove koncentracione itd. vlade nekog narodnog spasa itd. Vi, vidim, do sada nemate namjeru ni to da napravite. Pozivate nas, vjerovatno, na činjenicu da od ovog zla koje se dešava jednako, jednake posljedice trpi i vlast, i opozicija i narod itd. i mi, naravno, u tom smislu možemo održati ovo što je gospodin Ganić rekao da treba legalna vlast da funkcioniše. Oprostite, to vam niko nije osporavao ni do sada od izbora do danas. Opozicija je u tom pogledu bila lojalna ili se ponašala legalistički. Nije tražila nikakve niti pozivala narod na nekakve vanparlamentarne, nelegalne oblike borbe protiv ovog zla.
Vi ovdje u detaljima govorite parcijalno - te sukobe na terenu, paravojne formacije, pa neke centre moći koji su van kontrole otuđeni, itd. Međutim, da vam kažem. Ako hoćemo ozbiljno da razgovaramo nije nama kriva ni EZ ni Beograd, ni Zagreb, ni armija, ni paravojne formacije itd.
Osnovni temeljni, izvorni problem jeste to što imamo otpočetka nejedinstvo, odnosno sukob unutar struktura vlasti u ovom tripartitnom partnerstvu. To je banalna istina, ali ja moram ovom prilikom da ponovim da je Vlada od početka u unutrašnjem sukobu, da Predsjedništvo otpočetka funkcioniše kao podijeljeno iznutra konfrontirano po raznoraznim rasporedima snaga od situacije do situacije, da parlament isto tako ne funkcioniše. I sve ovo što se događa samo je refleksija te činjenice. Budimo realni, samo posljedice toga. I sad se postavlja pitanje - možete li vi u tome nešto da promijenite. Jer, ako biste uspjeli da promijenite, onda bi ovo sve jedno po jedno otpadalo. Evo i ovo naoružavanje. Narod se razoružava onda, odnosno naoružava onda kad je nesiguran, kad se boji, kad dođe do jedne poplave straha. A do toga opet dolazi onda kad nema pravne države, kad nema vlasti. Smiješno je u takvoj situaciji govoriti o nekom razoružavanju. Kako?
Razoružavati nekoga možete samo silom ako on to ne čini dobrovoljno. Jedini način da se ljudi razoružaju to je da se uspostavi pravna država, da se uspostavi građanska sigurnost.
Zato ja bih podsjetio na činjenicu da je ova eskalacija krize u BiH praktično počela nakon ovog dogovora u Konaku, odnosno onoga što je došlo poslije toga. Ne znam kako će ovi pregovarači krajem nedjelje gospodinu Kutiljeru iz EZ pogledati uopšte u oči, znate. Pazite, to je skandalozna stvar; tri trojke ozbiljnih ljudi, punoljetnih itd. koji pretenduju da predstavljaju tri naroda i jednu čitavu republiku, državu itd. da se nađu dogovore, da poslije toga izlože javnosti direktno u kameru da su se složili, čak svako kaže da mu odgovara to što je, da njegovoj strani čak posebno odgovara to što je dogovoreno, to odjekne kao jedna pozitivna senzacija i u Republici i u Jugoslaviji u Evropi i svijetu itd. ne prođe nekoliko dana, ti isti ljudi u iste te kamere kažu da to uopšte ne valja i da to njima baš posebno ne odgovara. A, pazite, to je taj stepen neozbiljnosti da me ni najmanje ne čudi da su se građani nakon toga našli u čudu i u još većem strahu itd. I u još većoj neizvjesnosti.
Ja ne znam kako će sad sa tim pregovaračem uopšte neko dalje moći da vodi razgovore na nivou međunarodne zajednice itd. Međutim, imam utisak da su oni svjesni kakva je situacija ovdje, jer onaj jedan elan odnosno prijedlog briselski, lisabonski ili ovaj posljednji papir, mislim da se u svakom ponavlja ono oko Ustavnog suda gdje se u stvari, znate, predviđa neka, pošteno rečeno, vrsta patronata nad BiH međunarodne zajednice. To je malo ovako okruglo pa na ćoše rečeno, pa polovina pa plus jedan, itd. To je u stvari neka vrsta patronata.
A ona proizilazi izgleda iz realne procjene tih međunarodnih faktora da ova struktura vlasti nije uopšte sposobna ni nakon bilo kakvog dogovora da djeluje kompaktno i da drži stvar u svojim rukama, naprosto da vlada, da iskoristi mandat koji je dobila od birača na prošlim izborima. Jedino što vidim realno, pošto strukture na vlasti neće da siđu sa vlasti, mada svi pokazatelji ukazuju da bi to trebalo da naprave, pošto neće da stvaraju neku vladu narodnog spasa, onda ostaje jedino da mi poželimo da oni, ako ništa drugo taj član što prije realizuju i da nas uzmu pod patronat, što će naravno služiti na čast prvoj vlasti u BiH koja je izabrana na slobodnim demokratskim stranačkim izborima. Izvinjavam se domaćinima na ovako možda pomalo grubim riječima, ali situacija ne dozvoljava da drukčije razgovaramo. Hvala.
GANIĆ: Ne, ja ne očekujem da opozicija hvali vlast u ovakvim trenucima. Međutim, moj pristup je uvijek bio takav da kad se donose važne odluke, kad će se donositi važne odluke, uvijek vlast treba da pozove opoziciju i razgovara sa njom bez obzira da li to što opozicija govorili prijalo ili neprijalo ljudima na vlasti. Ko se javlja za riječ?
PLAVŠIĆ: Samo jednu repliku, molim vas, gospodine Kecmanoviću. Ovo zadnje što ste rekli ja bih samo htjela da vas podsjetim da smo mi u bivšem režimu živjeli pod patronatom jednog terora, jedne totalitarne zemlje. Lako je bilo u ono vrijeme održavati mir, kada nije niko smio da kaže ono što misli, molim vas, gospodine Kecmanoviću, odnosno kolega Kecmanoviću, sjetite se tog vremena, vi ste bili jedna od žrtava tog vremena.
KECMANOVIĆ: Ja nisam uopšte hvalio taj režim, a kako ste rekli nemam ni mnogo razloga, ali kao što sam onaj kritikovao, mislim da ima mnogo osnova i da ovaj kritikujem. Onaj je pao, prema tome, nema razloga da ga naknadno još kritikujemo.
PLAVŠIĆ: Dakle, tražimo varijante kako bismo i mi …na ovaj režim.
(Nastaviće se)