Ove godine navršava se 140 godina od dolaska prvih trapista u Delibašino Selo kod Banjaluke i 100 godina od smrti osnivača samostana Marija Zvijezda oca Franza Pfannera. Ove godišnjice povod su da se opet progovori o njima i njihovim velikim zaslugama za sveukupni razvoj Banjaluke i njenog kraja. Nažalost, riječ je o zaslugama koje su proteklih desetljeća premalo vrednovane i zaboravljene
Agrarna reforma
Već u siječnju (januaru) 1946. prior samostana o. Fulgencije Oraić uhapšen je i saslušavan. To je bio nagovještaj još tmurnijih vremena u koja je ulazila Marija Zvijezda. Obruč se počeo polako stezati.
Uz pedesetak redovnika, koji žive stiješnjeni u svom samostanu, tu su bila i djeca. Naime, na dnu kućne liste siročadi u 1946. godini od 11. siječnja (januara) 1946. stoji "Potvrđuje se od strane ovog Mjesnog N. odbora u Priječanima da su naprijed navedena siromašna djeca zaista u samostanu i da ih stvarno oni izdržavaju. S molbom da im se izađe u susret. S.F.S.N." Nabrojano je imenom i prezimenom 39 dječaka starijih od 69 godina.
Nove vlasti držale su sve pod kontrolom i za sve je trebalo tražiti dopuštenje. Tako na primjer, samostan dobiva od Mjesnog odbora dozvolu 22. ožujka (marta) 1946. godine "da mogu za svoju ličnu svrhu zaklati jedno krme pošto isti nemaju masti, a pošto je isto ugojeno".
Strah i nesigurnost među redovnike unose i česte policijske premetačine crkve i samostana.
Sudbina filijale u Aleksandrovcu
Kakva je bila sudbina trapističke filijale u Aleksandrovcu nakon rata. O tome saznajemo iz sljedećih dopisa.
Naime, Okružni narodni odbor, Građevinsko odjeljenje u Banjaluci upućuje dopis br. 6590/46 od 6. veljače 1946. godine u kojem traži od trapista "da sav primljeni novac za prodati razni građevinski materijal sa porušenih imanja trapista u Aleksandrovcu, Topoli itd. odmah preda u državnu blagaju Okružne uprave narodnih dobara". Trapisti odgovaraju: "Obje su naše filijale uništene u rujnu (septembru) 1944. Bile su prije rata za nas glavni izvor prihoda. Tokom rata smo ih uzdržavali uz veće i trajne poteškoće… Sva ta postrojenja - jedina te vrsti u cijeloj Jugoslaviji - u rujnu (septembru) 1944. prestala su za nas postojati kao gospodarski objekat. Nismo ni pomislili na ozbiljan pokušaj spriječiti nastala haračenja, tim više što je cijela okolica postala 'operativno' područje 'Čerkeza'. Ali zato po oslobođenju pokušali smo odmah da se koliko-toliko očuva preostali građevinski materijal. Ostadoše skoro same cigle, jer drvenu građu ložila je vojska svu zimu… Stoga je Uprava samostana odmah tražila od lokalnih vlasti da se krađe spriječe, a kad je vidjela da su te molbe uzaludne, a haračenja su primila upravo stihijski karakter, zatražila je (početkom avgusta) od Upr. odjelj. ONO da istraži i obustavi dalje krađe. Upravno odjeljenje zaista je te korake preduzelo, ali bez ikakvih praktičnih posljedica. Naprotiv, poslije njegovog naređenja ('da krivci budu pronađeni, kažnjeni i da se o učinjenom obavijesti') stvar je pogoršana utoliko što se pohlepi i razularenosti masa pridodao još i element osvete. Uprava samostana strpljivo je čekala dva i pol mjeseca, te je najzad na molbu mjesnih odbora u Aleksandrovcu, a preko posrednika Antuna Matijevića dozvolila odborima (a ne pojedincima) da spasu što se još spasti dade…"
Položaj
Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji stupio je na snagu 23. srpnja 1945. godine. Predviđao je oduzimanje i prelazak u državno vlasništvo posjeda vjerskih zajednice i svih vrsta zadužbina (svjetovnih i vjerskih).
P. Fulgencije Oraić piše 3. ožujka (marta) predstavku Agrarnoj komisiji Okružnog narodnog odbora u Banjaluci o stanju samostanskog posjeda:
"Posjed samostana trapista Marija Zvijezda kod Banjaluke ne spada u kategoriju niti nadarbina niti zadužbina nego je stečen i proširivan vlastitim trudom članova samostanske zajednice koja na tom području postoji i djeluje još iz turskog doba, tj. od godine 1869.
Naš samostan zauzima poseban položaj među drugim vjerskim ustanovama budući da po svojoj organizacionoj strukturi sačinjava radnu zadrugu, odnosno kolektiv, budući da se svi članovi naše redovničke zajednice bave poljodjelstvom ili ekonomijom. Pored ratarstva uzgaja naš samostan također racionalno organizovano stočarstvo koje nam je omogućavalo proizvodnju na daleko čuvenog trapiskog sira i maslaca. Uslijed ratnih neprilika ta je proizvodnja privremeno obustavljena, ali samostan namjerava u najkraćem roku nanovo započeti sa proizvodnjom pomenutih artikala čim se za to stvore potrebni preduvjeti. Osim toga samostan vodi razne vrste obrta, te u svojim radionama daje velikom broju naučnika stručno znanje, a u zadnje vrijeme primili smo u svoje radione po želji Uprave invalidskog doma veći broj invalida kao naučnike.
Svojim dosadašnjim djelovanjem u poljoprivredi, ekonomiji, podizanjem važnih industrijskih postrojenja i osposobljavanjem velikog broja majstora stručnjaka u raznim strukama obrta naš je samostan stekao velikih zasluga za čitavu Bosansku Krajinu, te mu neosporno pripada velik značaj u ekonomskom tako i u kulturnom pogledu.
Naša samostanska zajednica koja sada broji 50 članova slavenske narodnosti obrađuje najvećim dijelom sama svoje zemljište uz vrlo mali udio najamne radne snage. Što upotrebljavamo najamnu radnu snagu, biva iz razloga što su mnogi članovi samostana (i svećenici i braća) uposleni u radionama kao majstori ili u Upravi samostana. Kako je naše glavno zanimanje poljodjelstvo i stočarstvo, to ove grane privrede predstavljaju za naš samostan glavno ili bolje rečeno jedino vrelo prihoda za ishranu i uzdržavanje čitavog samostana, računajući tu ne samo članove samostana nego i šegrte kojih ima oko 20 i ostale radnike koje samostan sve prehranjuje. S obzirom na ovo činjenično stanje slobodni smo zamoliti Agrarnu komisiju... da se u pogledu našega samostana u potpunosti uvaži čl. 69, a dosljedno tome i čl. 1 Zakona o Agr. ref. u BiH, uzevši u obzir veliki broj članova naše samostanske zajednice, te da nam se dodijeli površina zemljišta i šume koja bi bila dovoljna i potrebna za naš dalji opstanak i požrtvovani uzorni rad na dobrobit naroda i državne zajednice."
Narodno prosvjetljenje
Za uspješnu provedbu Agrarnog zakona trebalo je stvoriti i odgovarajuću klimu među narodom. Nove vlasti su znale kako se to radi. "Narod" je onaj koji "odlučuje", a narodu samo treba "otvoriti oči" kako bi vidio o kakvim se "narodnim neprijateljima, izdajnicima, suradnicima okupatora, kulacima, izrabljivačima radnog naroda, trulim kapitalistima i sl." radi.
Rad na narodnom "prosvjetljenju" je uspio! O tome trapisti pišu u dopisu br. 44/46 od 5. lipnja (juna) 1946. godine upućenom Predsjedništvu Nar. Vlade BiH, Sarajevo, Vjerskoj komisiji.
Dana 17. 4. 1946. održana je "famozna agrarna rasprava" u kojoj su "neki pripadnici vojske i invalida nastojali ocrnjivati manastir i to s takovom nepojmivom neobjektivnošću, da su se neki domaći ljudi, koji nas odvajkada poznaju i s nama žive, neobično čudili". No to im očito nije bilo dovoljno, pa su se poslužili i sljedećem podvalom. U istom naime dopisu stoji: "Povrh toga podvaljuje nam se da smo odgovorni za neke navodne invalidima podmetnute eksplozivne kapsule, letke i sl. U vezi s tim načinjena je treća tek. mj. temeljita (već treća do sada) premetačina crkve i samostanskih nama preostalih prostorija."
U istom dopisu trapisti se žale na uvrede koje doživljavaju od strane invalida. Dobrota se, nažalost, brzo zaboravlja! Dopis je dostavljen u apostolskoj nuncijaturi u Beogradu.
Stanovnici susjednih sela samostana Marija Zvijezda uputili su 1. svibnja (maja) 1946. "molbu kao pretstavku" Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva u Sarajevu "s time da se na našeg dugogodišnjeg susjeda manastira trapista ne primijeni u cjelosti Zakon o Agrarnoj reformi, već da i nadalje ostaju kao katolička vjerska ustanova sa njima potrebnim posjedom, kako bi se i nadalje mogli baviti poljoprivredom i uzdržavati i to iz sljedećih razloga:
(Ne)plodno tlo
Od kako su došli (pred 70 godina) čč. oo. trapisti u ove naše krajeve, osjetili smo i uživali s njima veliku blagodat u svakom pogledu; imali smo prilike upoznati se sa uzornim i naprednim načinom vođenja gospodarstva, što je, osobito u ono vrijeme, za naša gospodarski zaostala sela bilo od velike važnosti, tj. vrijednosti.
Skroz neplodno, bregovito tlo s desne strane Vrbasa, zahvaljujući trap. marljivom i naprednom radu pretvoreno je u krasan voćnjak, uzorno uzgajanu šumu, a pod šumom lijepe bašte i pašnjaka, a u posljednje vrijeme i krasno uzgojen vinograd. Lijeva vrbaska obala, nekoć pusta šikara bez ike koristi postala je Misir u ovome kraju. Od te zemlje je velik dio već predat u ruke ovdašnjeg radnog naroda.
Od ovih zabačenih krajeva postao je jedan, nadaleko poznat industr. centar, jer su naši trapisti znali podići razne tvornice, koje su nam svima dobro došle, jer smo se i mi kroz to podigli na noge, budući su u svim tim poduzećima bili zaposleni naši sinovi, što može svaki od nas posvjedočiti...
Na dan agr. rasprave 17. travnja (aprila) 1946. kod njih pristupio je jedan manji broj naših domaćih ljudi iz okoline, jer svima nije bila poznata ta rasprava. Pored onih što su pristupili, pristupila je masa vojske i civila iz stranih mjesta, kojima nisu poznati trapisti niti njihova djela, tako da prosto domaći ljudi nisu mogli da progovore ništa, jer su ih ometali strani.
Stoga ponovno molimo naše nar. ministarstvo, da se u posjed naših čč. oo. trapista ne dira, jer sa oduzimanjem posjeda trapistima bili bi i mi svi mještani jako pogođeni i oštećeni".
Slijede potpisi mještana. Trebalo je u ono vrijeme imati puno hrabrosti potpisati se na ovakav dopis.
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.