Unutar jedne države sve tri zajednice stekle bi sva objektivna obilježja prema kojima se mogu identificirati kao moderne nacije: teritorij, autonomni politički status, jezik, kultura, povijest.
Do nastanka samostalne bosanskohercegovačke države, Bošnjaci, Hrvati i Srbi praktično se nisu mogli identificirati kao posebne nacionalne zajednice ni prema jednome od navedenih obilježja: nisu imali vlastiti teritorij, nego su živjeli pomiješani na području cijele zemlje; nisu imali samostalni politički status unutar države u obliku federalnih ili regionalnih jedinica; nacionalne političke povijesti tumačile su se gotovo isključivo kao jedinstvena povijest koju su dijelile sve tri nacionalne zajednice; kulturne diferencijacije obično su se svodile na vjerske razlike, koje su se nastojale iskorijeniti, a potiskivale su se i zanemarivale razlike u jezicima odnosno dijalektima, običajima, načinima života i dr.
Nedostatak objektivnih obilježja nacija uvelike se nadoknađivao postojanjem nacionalne svijesti:
`Subjektivni čimbenik svijesti jest ultimativni faktor koji eventualno odlučuje o problemu nacionalnog identiteta` (Hutchinson i Smith, 1996.).
U takvim bi se uvjetima etnički nacionalizam mogao napokon pretvoriti u etnički regionalizam koji ne bi dovodio u pitanje granice države i ne bi stvarao nepremostive prepreke istodobnom razvoju dvostruke lojalnosti građana: prema vlastitoj naciji i prema zajedničkoj državi.
U Bosni i Hercegovini očito nije izgrađen zajednički politički identitet svih nacionalnih zajednica. Nema zajedničkog doživljaja povijesti, zajedničke religije ili jedinstvene kulture koje bi mogle biti njegovo izvorište kao što je to u nacionalnim državama. Nema ni velikih događaja u povijesti koji bi mogli povezivati pripadnike različitih etničkih ili kulturnih zajednica i biti izvorište zajedničkoga političkog identiteta kao u nekim višenacionalnim državama. Nema nijednoga velikoga događaja u povijesti Bosne i Hercegovine koje tri glavne vjerske i etničke skupine doživljavaju jednako - o tome je bilo riječi u prethodnim poglavljima - a koji bi mogao biti vrelo zajedničkog ponosa. Nastanak samostalne bosanskohercegovačke države nije svima bio razlog za radost i ponos. Čak je i taj presudni događaj u suvremenoj povijesti porodio nove `domoljube` i nove `izdajice` zemlje. Stoga je izgradnja opće privrženosti novoj bosanskohercegovačkoj državi moguća samo potpunim poštovanjem zasebnih identiteta, a ne njihovim potiranjem i potiskivanjem. Koliko god se činilo apsurdnim, moralno nestigmatizirano i politički institucionalizirano podvajanje čini se razumnijim putem do društvene i državne integracije od nasilnog `pseudoliberaliziranja` načela i oblika društvene i političke konstitucije i organizacije državne zajednice. (Kraj)