Pedi Ešdaun, bivši visoki predstavnik u BiH, u svojoj knjizi "Mačevi i plugovi", koja je je nedavno objavljena opširno, ali i precizno donosi svoje viđenje stanja u BiH tokom 2002. i 2003. godine, govori o pogreškama i propustima te podjelama međunarodne zajednice u vezi s određenim pitanjima u BiH. U dijelovima privatnog dnevnika iznosi detalje koji su ga posebno pogodili ili iznenadili tokom boravka u BiH.
Prvih mjeseci 2003. godine pored pregovora o uvođenju poreza na dodanu vrijednost (PDV-a) i ujedinjenja carinske službe, afera `Orao` je dominirala političkom scenom.
Postalo je sasvim jasno, kako i sam visoki predstavnik Pedi Ešdaun iznosi u svojoj knjizi, da će morati djelovati protiv srpskog člana Predsjedništva Mirka Šarovića zbog njegove odgovornosti u skandalu `Orao`.
Ešdaun je želio biti siguran da čini prave korake i da njegovi postupci neće produbiti krizu u zemlji. S jedne strane vodio je razgovore sa predstavnicima međunarodne zajednice, a sa druge detaljno pratio izvještaje Vlade RS i njihove akcije povodom afere `Orao`.
`Prvi izvještaj Vlade iz oktobra 2002. godine bio je veoma štur, rezultirao je otpuštanjem dvojice čelnih ljudi iz Uprave Vazduhoplovnog zavoda i preskočena je sva politička odgovornost u vezi s ovim događajem. Predstavnici NATO snaga koje su podržavali ambasadori Vijeća za implementaciju mira i UN smatrali su da je to neprihvatljivo`, piše Ešdaun.
Kasniji izvještaj Vlade RS sadržavao je 1.600 stranica za koje je Ešdaun, kako navodi u knjizi, smatrao da su namjerni pokušaj zatrpavanja papirologijom kojim bi se prikrilo pitanje političke odgovornosti. U njemu se prihvata postojanje te odgovornosti, ali se, kako se da zaključiti, ona prebacuje na bivšu predsjednicu Republike Srpske Biljanu Plavšić, koja je u to vrijeme već bila u zatvoru.
Visoki predstavnik je zamolio predstavnike NATO da detaljno provjere taj izvještaj i ne iznose to pitanje na dnevni red do kraja februara kako bi dobio na vremenu da pripremi međunarodnu zajednicu.
`Ovo je veliki dan...`, piše u svom dnevniku 1. aprila 2003. godine visoki predstavnik. Od ranog jutra krenuli su intenzivni sastanci i pregovori čija je jedina tema bio srpski član Predsjedništva Mirko Šarović. Počeo je sa svojim višim zamjenicima u podne sastanak da obavijesti MMF, Svjetsku banku i Evropsku komisiju.
Kako sam Ešdaun objašnjava njegov veliki strah nisu bili neredi ili nestabilnost, već povlačenje Srba iz cijelog procesa reformi. Onda je u 12.30 časova nazvao Gorana Svilanovića u Beograd. On je rekao kako misli da je to pogrešna odluka, ali da oni neće stvarati poteškoće. Zatim u 69.30 časova ponovo ambasadori Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC). Francuz i Nijemci su bili tihi, a ostali su me podržali, ali Rusi su bili bijesni i rekli su da će se oštro suprotstaviti. U poslijepodnevnim časovima otišao je da primi Šarovića u svojoj kući.
`Džulija Estl pošla je sa mnom... Šarović je bio tamo kada sam ja stigao i sjeli smo na sunčani balkon kad nam je Džejn donijela šolju čaja. Izgledao je iskreno šokiran kada sam mu rekao da sam odlučio da je ispravna stvar za njega da uradi to - da da ostavku i ako to ne uradi do sutra u podne, ja ću morati djelovati tako da ga smijenim. Ali oporavio se i prihvatio to sa velikim dostojanstvom. Kada smo se rastajali, protresao sam mu ruku i rekao (dovoljno iskreno) da mi je bilo zadovoljstvo raditi s njim, te da mi je žao što je moralo doći do ovoga. Nadao sam se da ćemo moći nastaviti naše dobre odnose u budućnosti. Bio sam impresioniran njegovim dostojanstvom u trenutku koji je morao biti veoma težak`, navodi Ešdaun.
Poslije razgovora sa Šarovićem, isti dan Ešdaun nastavlja sastanke, ovaj put da obavijesti ostale lidere Republike Srpske (Dragana Kalinića, Dragana Čavića, Dragana Mikerevića i Mladena Ivanića), koje je zamolio da dođu na sastanak u njegovu kancelariju. Tamo je uslijedila duga i veoma teška diskusija. Objasnio je da Šarović nije otpušten zato što je bilo dokaza njegove lične umiješanosti, već zato što je on snosio političku odgovornost za ono što se desilo i što je rezultiralo kršenjem, ne samo Dejtonskog mirovnog plana, od kojeg zavisi mir u Bosni, već takođe i rezolucije Savjeta bezbjednosti. Zatim je održao sastanak sa druga dva predsjednika i premijerom Adnanom Terzićem. Tihić je naravno rekao da nije bio dovoljno strog, da je trebao ići dalje...
U svom dnevniku od 2. aprila 2003. godine Pedi Ešdaun bilježi da ga je Mirko Šarović nazvao u 11.30 i saopštio mu sljedeće:
`Vidite, ja ne mijenjam svoje mišljenje često, ali sinoć sam većinu vremena proveo razgovarajući sa svojim političkim prijateljima i porodicom. Stoga ću promijeniti svoje mišljenje u ovoj situaciji. Podnijeću ostavku.`
`Bio je to veoma odmjeren, pristojan razgovor u kojem je on još jednom pokazao veliko dostojanstvo. Rekao je da se nada da će vakuum poslije njegove ostavke biti brzo ispunjen... On želi da Srbi nastave da rade na političkom programu`, piše dalje Ešdaun u svom dnevniku i dodaje da mu je laknulo jer je trenutak najveće opasnosti, po njegovom mišljenju, prošao. Izuzev nekoliko zapaljivih osuda u parlamentu RS, sve je mirno prošlo u Banjaluci.
(Nastaviće se)