Pedi Ešdaun, bivši visoki predstavnik u BiH, u svojoj knjizi "Mačevi i plugovi" koja je nedavno objavljena opširno, ali i precizno donosi svoje viđenje stanja u BiH tokom 2002. i 2003. godine, govori o pogreškama i propustima te podjelama međunarodne zajednice u vezi s određenim pitanjima u BiH. U dijelovima privatnog dnevnika iznosi detalje, koji su ga posebno pogodili ili iznenadili tokom boravka u BiH.
Srebrenička tragedija
Pedi Ešdaun tokom cijelog svog mandata u Bosni i Hercegovini trudio se da bude na mjestu događaja. Neke od njih, koji su ostavili najviše utisaka na njega, zabilježio je u svojim dnevnicima, veoma potresno opisujući detalje koji su ga pogodili kao čovjeka koji saosjeća sa porodicama žrtava prethodnog rata.
`Sletjeli smo na fudbalsko igralište na kojem su se desila mnoga užasna ubistva. Otišli smo prema mjestu gdje su se trebali obaviti ukopi i pridružili se masi od 15.000 do 20.000 ljudi koji su došli, najviše da žale i da se prisjete, ali mnogi da sahrane svoje voljene. Tiha agonija nekih dok su nosili posmrtne ostatke njihovih voljenih koji su ubijeni osam godina ranije, bila je gotovo nepodnošljiva. Tijela su bila položena u nizu u malim sanducima prekrivenim zelenim tkaninama,` piše on o sahrani identifikovanih posmrtnih ostataka 600 srebreničkih žrtava 31. marta 2002. godine.
`Našao sam da mi je bilo jako teško zadržati suze, ne zbog pomisli na istrunule ljudske ostatke mrtvih u sanducima, već zbog mirnog dostojanstva i skromne tuge onih koji žive. I evo ih ovdje na mjestu gdje su posljednji put vidjeli svoje voljene na području većinski naseljenim srpskim stanovništvom, okruženi policijom Republike Srpske koja još uvijek nosi omrznutog srpskog dvoglavog orla, kao i vojnici koji su ubili njihove muževe i sinove`, govori on o svojim emocijama i primjećuje da će za pomirenje biti potrebno mnogo više od identifikacije i ukopa.
Nekoliko mjeseci ranije Pedi Ešdaun posjetio je Identifikacioni centar Podrinje, nedaleko od Tuzle, o kojem iznosi potresna sjećanja.
`Prvo su me uveli u tunel koji vodi do rudnika soli, gdje su se složeni red po red u bijelim plastičnim vrećama nalazili ostaci nekih 7.000 ili 8.000 mladih muškaraca i dječaka koji su ubijeni u Srebrenici. Smrad raspadanja svuda okolo. Otvorio sam jednu od kesa strahujući šta ću vidjeti unutra, ali osjećao sam da moram. Bila je to samo skupina kosti, malo kose i nešto raspadnutog mesa.
Vrata pored vodila su u sobu gdje su bili raspoređeni lični predmeti do sada neidentifikovanih ili do sada netraženih žrtava. Ovo dokazuje da je mnogo više iskopano od ostataka kostiju i pramenja kose. Ovdje su bili dokazi življenja (života).
U drugoj sobi, ispunjenoj sa još vreća s tijelima, leže ostaci identifikovanih, svaki pažljivo označen sa imenom i podacima masovne grobnice u kojoj je pronađen i svaki sa svojim ličnim stvarima u smeđim papirnim paketima uredno složenim sa strane, čekajući da krenu na svoje posljednje putovanje nazad do srebreničke fabrike akumulatora odakle su i krenuli tog sudbonosnog sunčanog julskog dana 1995. godine.
`Gotovo svi ovi ostaci, tako mi je rečeno, iskopani su i ponovo sahranjeni kada su Srbi pokušali da prikriju dokaze ovih užasa. Smrad raspadanja pratio me je cijeli dan`, navodi on.
Pedi Ešdaun u knjizi piše o svojim odlukama i koracima koje je preduzimao kako bi zločini u Srebrenici bili otkriveni i priznati, a odgovorni izručeni međunarodnom sudu u Hagu.
`Slijedeći ocjenu Doma za ljudska prava BiH, na slučaju koji su podnijele porodice nastradalih u Srebrenici da saznaju šta se desilo sa njihovim voljenim, kontaktirao sam Dom da predložim kako je najbolji način da se obezbijedi da Vlada RS prihvati ocjene taj da se uspostavi komisija Vlade RS sa dužnostima da pronađu relevantne informacije i izvijeste o tome šta se desilo u Srebrenici. Oni su se složili i ja sam prenio odluku zahtijevajući od Vlade RS da uspostavi komisiju za Srebrenicu sa stranim posmatračima i predstavnicima porodica nastradalih kao članovima.`
(Nastaviće se)