Odnos BiH prema osobama nestalim u proteklom ratu jako je važan za cijeli svijet, kaže Anri Furnije, šef Misije Međunarodnog crvenog krsta/križa u BiH, povodom 30. avgusta, Međunarodnog dana nestalih.
Cijeni da je za svakog nestalog u BiH zainteresovano barem stotinu ljudi i da je to snažan pokret koji se u BiH ujedinio s političkom voljom domaćih i međunarodnih faktora kakve nema na drugim mjestima masovnih stradanja.
Furnije najavljuje da misija MK CK u BiH smanjuje svoje kapacitete i u BiH ostaje skoncentrisana na saradnju sa Instituom za traženje nestalih.
NN: Koliko ljudi u svijetu u ovom trenutku ima status nestale osobe i u kojem dijelu svijeta je taj broj najveći?
FURNIJE: Teško je kazati koliki je taj broj, jer u svijetu traju brojni sukobi. Ali mogu uporediti situaciju u BiH i Libanonu, jer je tokom rata u Libanonu bila slična situacija u smislu nestajanja ljudi koji su prvo bili u logorima, a potom nestali. Institut nestajanja je bio isti, a jedina razlika je što ovdje znamo da su ljudi nestajali jer su ubijeni, kao u slučaju Srebrenice. Ali u Libanonu niko nije napravio spisak nestalih i niko ne traga za njima, iako ih je mnogo. Situacija u BiH je posebna po načinu registrovanja nestalih i ja, nakon 30 godina rada u MK CK, mogu reći da je BiH najvažniji primjer za cijeli svijet, i zbog vođenja rata i zbog traženja nestalih.
NN: Koliko je nestalih u BiH još u evidencijama CK?
FURNIJE: Bio je prijavljen 22.401 slučaj, do sada je zatvoreno 9.994 i na evidenciji je još 12.407. Ali morate znati da nama nisu prijavljeni svi nestali, jer se neke porodice nama nikada nisu obratile, a u nekim slučajevima je ubijena cijela porodica i nije ih imao ko prijaviti. S druge strane, neke druge komisije ili institucije imaju drugačije podatke i ja definitivnu listu očekujem krajem 2009. godine, kada Institut za nestale osobe u BiH prikupi sve postojeće baze podataka i objedini ih.
NN: Kako objašnjavate činjenicu da 12 godina poslije rata 12.000 ljudi još ima status nestalih?
FURNIJE: To je normalno! Prije dvije sedmice sam s ljudima iz Instituta bio u okolini Livna, tražili smo jednu masovnu grobnicu, jamu duboku 16 metara. I tamo su, uz posmrtne ostatke ubijenih u ovom ratu, našli i posmrtne ostatke ljudi stradalih u Drugom svjetskom ratu. Činjenica je da se nijedna druga država u svijetu s ovim problemom ne suočava na način kao BiH.
NN: Hoćete da kažete da je razlika u odnosu prema nestalim, a ne u težini traženja njihovih posmrtnih ostataka?
FURNIJE: To je pitanje političke volje. Drugdje nema volje da se ovaj posao radi na način kao u BiH. U Kipru su tek prošle godine počeli sa traženjem svojih nestalih u sukobima od prije 40 godina.
NN: Da li je ta politička volja ono zbog čega ste rekli da je BiH najvažniji primjer u traženju nestalih?
FURNIJE: Jeste. Činjenica je da i Dejtonski sporazum nalaže traženje nestalih, pa su se na tom pitanju spojili i međunarodna i domaća politička volja. Ali problem zašto traženje ide sporo je to što se i domaća i politička volja brzo umore na humanitarnim pitanjima. No, s druge strane, u BiH je četiri miliona stanovnika koji žive u raznim zajednicama, selima i gradovima, jednonacionalnim ili višenacionalnim zajednicama, ali svuda, bez obzira na razlike, možete vidjeti ljude koji su direktno zainteresovani za nekog nestalog. Nestale, osim porodice, traže prijatelji i članovi zajednice u kojoj su živjeli pa dolazite do toga da, ako pretpostavimo da je za jednog nestalog zainteresovano 100 ljudi, 24.000 nestalih traži 2,5 miliona ljudi i to je velika snaga.
NN: Zašto onda te snage nema u drugim zemljama svijeta gdje ima nestalih?
FURNIJE: Nema političke volje.
NN: Ali govorimo o snazi porodica i prijatelja, a ne o političkoj volji?
FURNIJE: Ovdje osim porodica i prijatelja imate i političku volju. Ako govorimo o konkrentom odnosu, ovdje i bošnjačke i srpske i hrvatske porodice traže svoje nestale.
NN: Ima li u BiH zloupotreba zahtjeva za traženje nestalih ili brojeva nestalih?
FURNIJE: Ne znam za takve slučajeve.
NN: Udruženja porodica nestalih iz RS tvrde da je nekoliko hiljada Srba tokom rata nestalo u Sarajevu?
FURNIJE: Prvi put čujem za te brojeve, nama te slučajeve niko nije prijavio. Mi imamo podatke o nekoliko stotina ljudi nestalih u Sarajevu, uključujući i nestale srpske nacionalnosti, ali znamo da su i odlazili iz Sarajeva i niko nije prijavio tako veliki broj.
NN: Kako komentarišete manipulacije brojem poginulih? Donedavno se pominjalo čak i 300.000 ljudi, a Centar za istaživanje i dokumentaciju je utvrdio da je poginulih manje od 100.000?
FURNIJE: Ne bih mogao komentarisati te brojeve, jer se mi ne bavimo mrtvima, nego nestalima. Ali mislim da Mirsad Tokača radi dobar posao. Mi smo dali i naše podatke, on ima svoju vlastitu mrežu istraživača i koristi naučne metode, uzima u obzir i stradale u ratnim dejstvima.
NN: Koji je to procenat ljudi koji nikada neće biti pronađen?
FURNIJE: Definitivno je da neki posmrtni ostaci nikada neće biti nađeni, ali sam siguran da će s kapacitetima kojima raspolaže Institut taj broj biti mali.
NN: Da li na drugim mjestima u svijetu, nakon sukoba kakav je bio u BiH, ostaju masovne i preseljene ili sekundarne grobnice?
FURNIJE: Nikada nisam čuo za to i ne bih bio iznenađen da je to pojava koja je samo ovdje uočena. Zato mislim da je odnos BiH prema nestalima izuzetno važan za cijeli svijet, jer rat jeste bio brutalan, a traženje oduzima godine. Ali možda ljudi kroz proces traženja promijene odnos prema ubijenim i prema ratu.
"Biće sve više razumijevanja za traženje nestalih"
NN: Kako komentarišete to što je Vlada RS osnovala Ured za traženje nestalih, nakon što je osnovan Institut za traženje nestalih u BiH?
FURNIJE: Uspostava Instituta je veliki korak za BiH i osnovan je uz saglasnost vlada države BiH i oba entiteta. Razgovarao sam s ljudima iz Vlade RS i oni kažu da podržavaju Institut, a ja im vjerujem. Osnivanje tamošnjeg ureda ja prije razumijem kao lokalnu debatu, nego poruku koja se razmjenjuje između Sarajeva i Banjaluke. Vjerujem da će to oni u Banjaluci brzo razriješiti i da će ta institucija RS sarađivati sa državnim Institutom. Uostalom, i Kancelarija Instituta u Banjaluci se popunjava kadrovima i vjerujem da će se brzo prevazići trenutna situacija, jer ljudi žele da nađu svoje nestale. Ubijeđen sam da će vremenom biti sve više razumijevanja za ovaj proces.