SARAJEVO - Može li biti političke alternative u zemlji čiji ustrojstvo preferira nacionalni koncept?
Analitičari ocjenjuju da alternativa u BiH teško dolazi do izražaja, ali da ima i naznaka pozitivnih promjena.
Nekadašnja matrica o nacionalnim strankama i tzv. građanskoj alternativi u BiH u znatnoj je mjeri potrošena. Politički analitičar Adis Arapović tvrdi da je smisao te matrice izgubljen kada je SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata) postao „vodeća nacionalistička i populistička“ stranka u ovoj zemlji. Nacionalistička retorika nije imala presudan uticaj na rezultate lokalnih izbora 2012. godine, što potvrđuje i pad popularnosti SNSD-a, smatra Arapović. „Dobitnik ovih izbora je SDS (Srpska demokratska stranka) koji se mnogo više fokusirao na relevantne lokalne teme. SDS se predstavio kao politička alternativa SNSD-u koji je očito odgovoran za vrlo lošu ekonomsku situaciju u Republici Srpskoj (RS)“, kaže Arapović.
„Ne mislim da sada može proći ta matrica o povratku u devedesete, jer je nacionalizam samo instrument u rukama onih koji ga žele koristiti. Nekima je to u protekla dva izborna ciklusa pošlo za rukom, a među političkim strankama koje su iskroristile takvu matricu je i SNSD. Međutim, na ovim izborima ta matrica nije bila presudna“, kaže Arapović.
Analitičari ocjenjuju da jačanje SDS-a na političkoj sceni RS, te Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u Federaciji BiH, nije težnja za povratkom u nacionalne koncepte iz devedesetih godina, već izraz građanskog nezadovoljstva zbog loše ekonomske situacije.
Od prvih višestranačkih izbora, na političkoj sceni BiH dominiraju tzv. nacionalne političke partije. Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Ešref Kenan Rašidagić tvrdi da u ovoj zemlji ne može biti prave alternative sve dok sistem preferira nacionalni koncept. „Ustrojstvo države ne dopušta profiliranje stranaka koje promovišu univerzalne vrijednosti. Čak i one stranke koje se deklariraju kao socijaldemokratske, liberalne itd., svoje kandidate moraju deklarirati kao Bošnjake, Srbe ili Hrvate“, ističe Rašidagić. U BiH djeluju i političke stranke čiji se programi ne baziraju na nacionalnom konceptu, no njihov je uticaj manji od uticaja tzv. nacionalnih političkih partija. „Iskustvo pokazuje da male stranke u BiH praktično nemaju šanse na izborima i ljudi se teško odlučuju da daju povjerenje stranakama u čije programe možda i vjeruju, jer znaju da neće uspjeti na izborima“, kaže Rašidagić.
Adis Arapović naznake pozitivnih promjena vidi u visokoj stopi izlaznosti birača na lokalnim izborima 2012. godine, jer je to „krupna politička poruka o želji birača za promjenom politika i ljudi“. On vjeruje da bi naredni opšti izbori u BiH 2014. godine mogli biti prvi poslijeratni izbori na kojima bi relevantne teme mogle odlučiti pobjednike, što je šansa i za političku alternativu. „Nacionalistička i populistička retorika se polako ali sigurno troše, tako da bi izbori 2014. mogli označiti historijsku prekretnicu u političkom sazrijevanju biračkog tijela i političkih subjekata u ovoj zemlji“, kaže Arapović.