RIBNIK - Vladimir Mačkić, bivši starješina VRS iz mjesta Sitnica kod Ribnika, tvrdi da je 13 godina nagovarao nadležne da ih odvede do mjesta gdje su posmrtni ostaci trojice njegovih vojnika i da ga niko nije želio saslušati i skratiti agoniju porodicama koje su tek ovih dana dostojno sahranile svoje najmilije.
Mačkić je bio na borbenoj liniji zajedno s vojnicima Milom Nakićem, Zoranom Dunovićem i Dimitrijem Čenićem u trenutku kada su stradali.
Njihovi posmrtni ostaci predati su porodicama tek 5. avgusta iako, kako kaže Mačkić, mogli su biti dostojno sahranjeni još prije 69 godina.
"Nije mi jasno zbog čega su porodice ovih vojnika morale čekati više od decenije da dobiju njihove posmrtne ostatke i da ih sahrane, ako su nadležne institucije sve vrijeme znale gdje se njihovi ostaci nalaze. Niko nije imao sluha za ono što sam govorio", kazao je Mačkić
Mačkić se prisjetio tog dana kobnog 15. juna 1995. godine kad su trojica vojnika stradala u dijelu planine Staretina, koji se zove Bijekića vrh.
"Bilo nas je 40 u jedinici, od čega su četvorica izgubila živote, jedan je umro od srčanog udara, a svi ostali smo izranjavani. To je bila užasna borba, s toliko krvi da se ne može riječima opisati kako je to izgledalo", kazao je Mačkić.
Najgore je, kako kaže, što su na istom mjestu ostali ostaci i četvrtog vojnika Dane Dragojevića, kojeg nadležni nisu mogli da identifikuju jer su životinje raznijele kosti.
Mačkić tvrdi da je već nakon dvije godine počeo kucati na vrata nadležnih kako bi što prije tijela vojnika bila prebačena porodicama, međutim, nije naišao na odobravanje nadležnih.
"U Kancelariji za traženje nestalih lica BiH tada su mi rekli da su tijela vojnika kod Hrvata, koji čekaju da ih razmijene za ostatke svojih vojnika. Međutim, zna samo da lažu. Kada sam ih konačno 2008. godne ubijedio da ih odvedem na to mjesto i pokažem tačno gdje se nalaze, kako bi im pokazao da sam bio u pravu. Našli smo ostatke vojnika onako kako sam ih ostavio, jer sam ja tijela stradalih vojnika prislonio na dva obližnja drveta", priča Mačkić.
Milan Ivančević, koji je radio u tadašnjoj Kancelariji za nestala lica BiH, je kazao da je Mačkića upoznao tek 2008. godine, kada su išli na spomenutu lokaciju kako bi pokupili tijela stardalih i da su Mačkićeve tvrdnje da se tolike godine znalo za lokaciju, neozbiljne.
"Do 2008. godine nismo znali ništa u vezi sa ovim slučajem. Mi ćemo morati ponovo da pretražimo tu lokaciju, jer nismo mogli detaljno da to uradimo zbog minskih polja, jer postoji sumnja da se tamo nalaze ostaci vojnika Dane Dragojevića", kazao je Ivančević.
Nedeljko Mitrović, predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih i nestalih lica RS, je kazao da prvi put čuje za takav slučaj i da je prosto nemoguće da se zna lokacije na kojoj se nalaze ostaci stradalih a da niko to ne provjeri.
"Ono što mogu da potvrdim jeste da vrijeme između ekshumacije i identifikacija može da bude dugo iz više razloga, to može da traje i do deset godina. Mi sada imamo oko 200 porodica koje neće da daju krv za DNK-a analizu, iz raznih mentalno-psiholoških razloga", kazao je Mitrović.
Amor Mašović, direktor Instituta za nestala lica BiH, je kazao da je u 1997. godini posao traženja nestalih lica obavljala Kancelarija za nestala lica, a da je Institut formiran tek prije dvije godine.
"Znam da je tada identifikacija vršena tzv. metodama kao što je prepoznavanje odjeće, nakita, proteze na zubima i slično jer tada nije postojala DNK analiza. Kod nas je DNK počela da se radi tek 2001. godine", naveo je Mašović.