BRATUNAC - U logoru "Silos" bio sam od maja 1992. godine pa do oktobra 1993. godine, bilo je jezivo, nezamislivo je da ljudi mogu to proživjeti i ostati normalni.
Ovako svoju ispovijest za "Nezavisne" počinje Vinko Lale iz Bratunca, koji kaže da su mu najgori i najteži trenuci bili prilikom dolaska u logor.
"Nažalost, neki su podlegli torturi, gladi, batinama, neki su pomrli", ističe on.
Navodi da prva tri dana nije ništa ni jeo ni pio, a u prvih nekoliko mjeseci za jelo su dobijali samo krišku hljeba dnevno, jer je jedna vekna hljeba bila na 13 do 18 ljudi. Prvi put je mogao izaći iz ćelije nakon 36 dana, jer je, kako ističe, dnevno na svjetlo moglo izaći samo troje ljudi da iznesu fekalije iz prostorije.
"Kada sam tada nakon 36 dana izašao na svjetlo dana pao sam u nesvijest od svjetlosti. Mislio sam da sam oslijepio. Bio je to strahovit bol. Prvi put sam imao potrebu za toaletom, jer smo toliko malo hrane dobijali da nisam imao potrebu za odlazak u WC. To sve govori kroz šta smo prošli za 36 dana", prisjeća se Lale.
Stražari su, kako se prisjeća, u ćelije upadali najčešće noću i tukli zarobljenike nasumice.
"Premlaćen je jedan starac koji je imao titulu hadžije, jer je bio posvećen Bogu. Njega su stražari najviše tukli, jer je imao neku šubaru za koju su govorili da je četnička. Gazili su tog čovjeka nogama. Drugog čovjeka su tukli jer je napolju našao komadić papira od kojeg je htio da napravio jedan minijaturni šah. Kad su to vidjeli tukli su ga i natjerali da pojede i tablu i figure koje je napravio", istakao je Lale.
Iskustvo koje je na njega ostavilo najviše psihičkih posljedica je kad ga je pripadnik Specijalne policije htio strijeljati. Zaustavio ga je njegov kolega, koji mu je rekao: "Hajde da prvo obavimo ovo što smo došli pa ćemo ga poslije ubiti, j... mu ti mater četničku". Istakao je da su "mater balijsku" ti specijalci psovali stražaru koji je čuvao zatvorenike "sa puškom na ramenu" umjesto da drži metak u cijevi.
Lale se prisjeća da su dovodili sina Čede Domuza, koji je bio pripadnik bošnjačke Specijalne policije.
Stražari su, kako se prisjeća, u ćelije upadali najčešće noću i tukli zarobljenike nasumice. Prva tri dana nije ništa ni jeo ni pio, a prvih mjeseci za jelo su dobijali samo krišku hljeba dnevno
"Njegovom sinu od devet godina su oblačili maskirno odijelo i davali mu uzi i on je hodao iznad nas repetirao taj uzi i nišanio po nama u ćeliji. Možete zamisliti kako smo se osjećali kad djetetu daju oružje da nišani po nama. Bila je jedna divlja šljiva pored zatvora i Vukašin Varagić je pošao da ubere jednu onako gladan. Stražar je kao u filmovima pucao na njega, ali, srećom, metak je prošao pored glave. To je primjer kako vas je mogao ubiti ko je i kako htio", istakao je on.
Prvi smrtni slučaj se, kako je istakao, desio kad je zatvorenik Petar Kostić umro od gladi.
Jedno od najgorih iskustava je bila dizenterija.
"Dizenteriju smo doživjeli kao nešto najstrašnije. To nas je pokosilo s nogu, nismo mogli hodati, a čak ni stražari nisu mogli ući unutra. Ljudi su vršili nuždu ležeći, nisu mogli ustati. Nismo imali garderobu, bili smo smrljivi, dizenteija je bila neviđen haos", istakao je on.
Najteže mu, kako ističe, pada da je pri suđenju osmorici za "Silos" optuženima dozvoljeno da se brane sa slobode.
"Možete misliti kako se osjećamo mi koji tamo imamo kuće i moramo te ljude gledati na ulici i sretati. To je užasno iskustvo. Uopšte nemamo povjerenja više nikakvog ni u sud ni u tužilaštvo u Sarajevu", rekao je on. Istakao je da je ogorčen odlukom da budu obustavljene istrage za logore oko Sarajeva.
I njegov kolega Spasoja Kovačević iz Bratunca, koji je takođe ležao sa njim u "Silosu", ima slično mišljenje.
"To je za nas nezamislivo, jadno, bijedno. Za Sud BiH ne želim više ni čuti. Nadamo se da će te tužbe biti aktivirane makar u Srbiji jer u FBiH sudovi rade samo protiv Srba. Od naše vlasti očekujemo da nešto preduzme u vezi s ovim.
Upravo smo nedavno bili na jednom suđenju onih koji su bili u "Silosu". Poznajemo te ljude, imam kuću tamo i redovno srećem te ljude. Nije jednostavno vidjeti ih", rekao je on.
Šamar pravdi i žrtvama
Odluka Tužilaštva BiH da obustavi istragu protiv 455 lica osumnjičenih za ratni zločin nad Srbima u Sarajevu još jedan je šamar pravdi i žrtvama i još jedan pokušaj prikrivanja organizovanog ubijanja i mučenja Srba u takozvanom multietničkom Sarajevu tokom proteklog rata.
Ovo se ističe u saopštenju Boračke organizacije RS (BORS), u kojem se pozivaju institucije RS da odmah reaguju na ovakvu odluku, jer je posljednji momenat da se zaustave nepravda i podvale koje dolaze iz Tužilaštva BiH.
Milivoje Ivanišević, direktor beogradskog Instituta za istraživanje srpskih stradanja, ocijenio je odluku Tužilaštva BiH siledžijskom i dodao da takva odluka predstavlja samo dokaz više da RS treba da uzme stvari u svoje ruke. Skupština Saveza organizacija i udruženja radnih vojnih invalida zatražila je da se srpski predstavnici u Sudu i Tužilaštvu BiH odmah povuku iz tih institucija.
Aleksandar Džombić, predsjednik Vlade RS, i Rajko Kuzmanović, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti RS, konstatovali su da je u ovom času najvažnije da pravosudne institucije na nivou BiH, Sud i Tužilaštvo, ne pokazuju izrazitu selektivnu pravdu neprocesuirajući zločine nad srpskim narodom sa očiglednim ciljem da se kreira istorija na pogrešnim činjenicama.