BANJALUKA - Nedeljko Malić prije rata imao je stanarsko pravo na stan u centru Zagreba. Danas se nalazi u baraci alternativnog smještaja u banjalučkom predgrađu Drakulić, bez igdje ičega.
Iz stana u Zagrebu je morao izaći 6. septembra 1991. godine, a nedugo nakon toga stan je dodijeljen hrvatskoj porodici koja je 1997. godine njegov stan i otkupila. Malić je ostao bukvalno na ulici. Situacija se, kaže, odrazila i na njegov porodični život, ali i na zdravlje, te ističe da je izgubio svaku nadu da će ikada u Hrvatskoj ostvariti pravdu.
"Radio sam u 'Tekstilprometu' iz Zagreba. Stan sam dobio 1988. godine u Šenoinoj ulici u Zagrebu. To je između Trga bana Jelačića i Željezničkog kolodvora Zagreb, u centru grada", priča on.
Problemi su za njega počeli u februaru 1991. godine, kada, tvrdi, je počelo prvo psihičko, a nakon toga i fizičko maltretiranje.
"Dolazili su na pretres stana. Imali su plave uniforme koje su bile najsličnije avijatičarskim uniformama JNA. Obično bi dolazili između jedan i pola četiri ujutro. Jednom me je jedan, kojeg su zvali Štef, udarao nogama. A jednom su me vezali. Naravno, nikada ništa nisu našli", kaže on.
Kaže da se požalio jednom uticajnom prijatelju Mirku Dražiću, nakon čega su prestali dolaziti u stan, ali maltretiranja su nastavljena na ulici i u tramvaju.
Kada je 6. septembra 1991. godine otišao u Prnjavor, stan je obilazio njegov brat, koji je tada još radio kao šef Odjela za karte Gradskog saobraćajnog preduzeća.
"Međutim, krajem maja ili početkom juna provalili su u stan. Uselila se moja koleginica iz preduzeća Janja Blažević sa porodicom. Stan je privatizovan 1997. godine", kaže on.
Tada je počela pravna borba za vraćanje stana. S obzirom na to da je prilikom ulaska u stan 1988. godine uplatio učešće od oko 6.500 maraka, nadao se da će lakše ostvariti pravo za koje je uvjeren da mu pripada. Međutim, odbijen je na Osnovnom sudu, a nakon toga je i Županijski sud potvrdio prvostepenu presudu da on nema pravo na vraćanje stana.
"Onda sam se trebao žaliti Ustavnom sudu, ali nestalo mi je novca, pa sam od toga odustao. Španska humanitarna organizacija, koja se bavila pravnim savjetima, je savjetovala da se prijavim na stanarsko zbrinjavanje, ali i tu su me odbili", kaže on.
Zahvaljujući Ministarstvu za izbjeglice dobio je alternativni smještaj u Drakuliću, gdje očekuje kako će se ova situacija konačno raspetljati. Malić je pročitao tekst u "Nezavisnim" prošle sedmice o najavama Milorada Pupovca, predsjednika SDSS-a i hrvatskog UNHCR-a, da će se konačno omogućiti bivšim nosiocima stanarskog prava da riješe svoje pitanje. Kaže da je skeptičan da će se to ikad riješiti.
"Ako ih EU i SAD natjeraju, možda se to i riješi. Ali ako sve spadne na Hrvatsku, ja i desetine hiljada drugih porodica sa istim problemom nikada nećemo dobiti stanove", priča on.
Kaže da su mu nakon svega ostale potonule nade i sudski računi.
"Ono malo što sam mogao zaraditi, potrošio sam na sudove. Evo, ovdje je račun od 1.500 KM koji moram namiriti sudu u Zagrebu. Ništa nisam stekao u međuvremenu", ističe on.
Petar Džodan, predsjednik Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske u Banjaluci, kaže da ne vjeruje da će doći do rješavanja pitanja stanarskih prava.
"Lično sam jako skeptičan, jer UNHCR do sada na tom pitanju nije uradio ništa, a Hrvatska nije pokazala ni najmanju želju da to pitanje riješi. Ali ostaje da se vidi", kaže Džodan.
Drago Vuleta, pomoćnik ministra za izbjegle i raseljene RS, kaže da čeka zvaničnu potvrdu da će biti održana donatorska konferencija i da će na njoj biti uspostavljen fond za obeštećenje srpskih izbjeglica iz Hrvatske koji su ostali bez stanarskih prava.
"Za sada još nemam nove informacije, ali mi u Ministarstvu pažljivo pratimo situaciju", rekao je on.