BRISEL - NATO alijansa predstavlja najveću vojno-političku organizaciju na svijetu. Kombinovani bruto domaći proizvod 32 NATO članice je oko 50.000 milijardi dolara s populacijom od oko milijardu ljudi.
Iako je teško tačno odrediti koliko je stanovništva moguće mobilisati u slučaju potrebe, ako se uzme gruba procjena da zemlja mobiliše oko deset odsto ukupne populacije u slučaju oružanog sukoba i odbrane zemlje, potencijalno bi NATO mogao u vojnu misiju poslati oko sto miliona ljudi. NATO posjeduje Snage za brzi odgovor (NRF), koje bi trebalo da su uvijek u stanju pripravnosti i da budu spremne da odmah odgovore na vojnu prijetnju. Prema najavama iz Alijanse, planirano je da se ove snage povećaju na ukupno više od 300.000 vojnika. Ako se krene od pretpostavke da bi NATO zemlje mogle u kratkom roku mobilisati i opremiti jedan odsto stanovništva, moglo bi se grubo pretpostaviti da bi NATO mogao relativno brzo pokrenuti deset miliona vojnika.
Suprotno onom što se često misli, NATO nije jedinstvena vojna sila. Primjera radi, ako neka zemlja članica NATO-a odluči da pošalje oružje ili vojne instruktore u Ukrajinu, to ne znači da se u Ukrajini nalazi NATO. Te vrste vojnih misija provode se od strane nacionalnih vlasti svake od zemalja i nemaju direktne veze s Alijansom, iako se nekad u okviru NATO sastanaka sprovode konsultacije o takvim aktivnostima.
Alijansa djeluje u skladu s konsenzusom, na osnovu odluka koje donosi najviše političko tijelo Alijanse - Sjevernoatlantski savjet.
Sjevernoatlantski savjet okuplja predstavnike svake zemlje članice kako bi razgovarali o političkim ili operativnim pitanjima koja zahtijevaju kolektivne odluke. NATO praktično ne može donijeti nijednu krupnu vojno-političku odluku ako je konsenzusom ne odobri Sjevernoatlantski savjet. Članove Savjeta čine šefovi država i vlada za vrijeme održavanja samita, ministri u okviru samita na ministarskom nivou, na primjer, ministara odbrane ili ministara spoljnih poslova, te šefovi misija svake od zemalja članica koji imaju rang ambasadora tokom ostalih aktivnosti.
NATO ima političko i vojno krilo, s tim da je političko krilo iznad vojnog, čime se osigurava ključni princip i uslov za svaku zemlju da može postati članica - da je vojska podređena političkoj strukturi. Političko krilo smješteno je u Glavnom štabu NATO-a u Briselu, gdje se nalazi generalni sekretar Alijanse. Generalni sekretar predsjedava Sjevernoatlantskim savjetom i nastoji osigurati konsenzus između zemalja članica. On predstavlja glavnu vezu između zemalja članica i raznih tijela u okviru Alijanse. Takođe, njegov posao je da koordiniše političke odluke sa vojnim krilom, posebno sa vrhovnim komandantom savezničkih snaga u Evropi i Vojnim komitetom Alijanse, najvišim vojnim tijelom unutar NATO-a.
Vojni komitet čine najviše rangirana vojna lica u okviru Ministarstava odbrane ili stalni vojni predstavnici u okviru diplomatskih misija u NATO-u. Vojni komitet je odgovoran za sprovođenje političkih odluka i smjernica u vojnu operacionalizaciju, a predlažu i mjere koje se smatraju neophodnim za odbranu NATO područja. Vojni komitet je primarni izvor preporuka Sjevernoatlantskom savjetu i Grupi za nuklearno planiranje o vojnoj politici i strategiji, te daje smjernice za dva strateška komandanta - vrhovnog savezničkog komandanta za Evropu i vrhovnog savezničkog komandanta za transformaciju. Kao takav, on je suštinska veza između procesa političkog odlučivanja i vojne strukture NATO-a.
Komitet za vojnu transformaciju je tijelo koje ima primarni zadatak prilagoditi vojne sposobnosti Alijanse u skladu s novim tehnološkim prilikama i društvenim okolnostima.
Prema navodima na internet stranici NATO-a, godišnje se u Glavnom štabu Alijanse održi više od 6.000 različitih sastanaka na kojima učestvuje osoblje stacionirano u samoj zgradi kao i eksperti koji dolaze kao gosti.
Svaka zemlja članica predstavljena je na svakom sastanku na svim nivoima. Kao što smo rekli, Sjevernoatlantskim savezom predsjedava generalni sekretar, a na većini sastanaka ovog tijela učestvuju ambasadori, odnosno stalni predstavnici zemalja članica, kada ne prisustvuju najviši državni zvaničnici i ministri.
Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država.