BANJALUKA - Madlen Olbrajt, američki državni sekretar u vrijeme administracije Bila Klintona, molila je u maju 1997. godine Biljanu Plavšić, bivšeg predsjednika RS, da uvjeri Radovana Karadžića da se skloni u neku "treću zemlju", kako mu se ne bi sudilo pred Haškim sudom.
Ovu tvrdnju, ukomponovanu u priču o zavjeri svjetskih velesila, iznosi Florens Artman, bivši portparol Haškog tužilaštva, u knjizi `Mir i kazna`. U knjizi, koja je uzburkala svjetsku javnost, tvrdi se da su velike sile učinile sve da Karadžić ne bude uhapšen.
Kao prilog tvrdnji da je Karadžić postigao `tajni dil` sa Vašingtonom, Artmanova tvrdi da je Ričard Holbruk, tvorac Dejtonskog sporazuma, u avgustu 1997. godine na sastanku u Beogradu upozorio da Karadžić više ne smije davati novinske intervju. Na sastanku, kojem je prisustvovao i Momčilo Krajišnik, svi su se složili da je Karadžićev intervju dat njemačkom `Zidojče cajtungu` `flagrantni prekršaj dogovora od 18. jula 1996. godine`.
`Ovakve akcije bi mogle povećati mogućnost vojne akcije da se Karadžić privede pravdi`, navodno je rekao Holbruk, na šta mu je Milošević odgovorio kako bi, u tom slučaju, `to bila nesreća za sve nas`. Na tom sastanku Holbruk je zatražio da se Karadžić striktno drži van političkog života, jer bi, inače, mogao biti uhapšen.
Artmanova tvrdi da je nedugo poslije toga, već 27. avgusta 1997. godine, Vesli Klark, tadašnji komandant NATO-a, prenio Luiz Arbur, tadašnjem haškom tužiocu, kako bi Karadžić, u slučaju da bude izveden pred sud, kazao kako je u Dejtonu sa Vorenom Kristoferom dogovoreno da nikad neće biti priveden u Hag.
Od 1997. do 1998. godine Karadžić je, kako se navodi, prebačen u Bjelorusiju, i to ruskim avionom koji je obezbijedio ruski predsjednik Boris Jeljcin.
`U Bosnu se vratio 1998. godine. U to vrijeme, njegov prijatelj Dragomir Kojić vodi 'Unipak', firmu koja vodi rad čišćenja mina i zarađuje milione dolara kroz ugovore s 'Roncom', američkom kompanijom i sa IMI iz Grčke. U to vrijeme, Kojić je organizator Karadžićevog, sad više tajnog, života i izbjegavanja Haškog suda`, navodi se u knjizi.
U drugoj polovini 1998. godine Luiz Arbur je poslala Pola Nela, Amerikanca koji je radio za Tribunal, da se tajno sastane s Karadžićem kako bi ga nagovorio na predaju. Nel je, međutim, poslije sastanaka prenio Tribunalu kako mu je Karadžić rekao da mu je Holbruk obećao da nikada neće biti uhapšen `ako se bude držao po strani`.
Kako se navodi, Vesli Klark je u proljeće 2000. godine novoj tužiteljki Karli del Ponte otvoreno rekao kako Klinton mora dati `zeleno svjetlo` prije nego što bi se preduzela bilo kakva akcija u vezi s hapšenjem Karadžića.
U knjizi se tvrdi da su napori haškog tima koji je radio na lociraju odbjeglih optuženika `stalno potkopavani`, a u nekoliko navrata `dokazano je da je nehapšenje Karadžića bilo namjerno`. U tom kontekstu, Artmanova u knjizi prepričava navodni razgovor Del Ponteove i Pjera Prospera, američkog ambasadora za ratne zločine iz marta 2003. godine, kad je Prosper prigovorio: `Vi imate ljude na terenu koji postavljaju puno pitanja. Ko su oni? Šta oni hoće?`
Kako se navodi, Del Ponteova je u januaru 2004. godine saznala da je Karadžić u Beogradu, poslije čega je od Prospera zatražila da se preduzme akcija i da se uhapse i on i Mladić. Prosper je, poslije konsultacija s Vašingtonom, obavijestio da je dobio zeleno svjetlo od svoje vlade, ali nikakva akcija nije preduzeta.
Argumentujući navodnu zavjeru, Artmanova piše da je Del Ponteova u aprilu 2005. godine zatražila od NATO-a da provjere informacije o tome da je jedan holandski novinar vidio Karadžića u Foči kako pije kafu s jednom ženom. Međutim, iz NATO-a je stigao odgovor:
`Nemoguće! Karadžić je bio u Beogradu od 6. do 8. aprila!`
Sa druge strane, NATO je prethodno kazao Del Ponteovoj kako mu se izgubio svaki trag.