Muke srednjoškolaca, koji su odlučili da se obrazuju za neko stručno zanimanje u RS, u septembru, a ponekada i cijele školske godine, već 15 godina potpuno su iste gdje nabaviti udžbenike za stručne predmete i iz čega spremati gradivo samo su srednjoškolci drugi.
Tako knjige poručuju iz Srbije, kupuju od starijih kolega, koji su ih nekim čudom prethodne godine uspjeli nabaviti, a nerijetko posežu i za onima koje su im roditelji ili stariji rođaci sasvim slučajno zaboravili u nekoj kutiji na tavanu ili u podrumu, a bar su jednu deceniju straiji od njih samih.
I sve to zato što se, eto, Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva RS ne isplati da štampa knjige za nekoliko desetina učenika kada nam je nastavni program sličan onome u Srbiji.
Istim tim učenicima predlaže se da uz `slične` srbijanske udžbenike koriste Internet kako bi proširili svoje znanje, a u pojedinim školama u RS učenici računar mogu da vide samo na televiziji, naravno, ukoliko njihovi roditelji posjeduju televizor, jer je i taj predmet u školama misaona imenica.
Sa druge strane, svakodnevni smo svjedoci priče kako je u znanju zapravo najveći kapital naše države i kako je potrebno da se ulaže u školstvo i njegovu reformu. Kažu da ideja vrijedi tek kada se realizuje. Možda ne bi bilo loše da ova o ulaganju u školstvo ne ostane samo na onoj u osnovnim školama i na fakultetima, jer, vjerovali ili ne, između to dvoje mora da se završi srednja škola.