Okvirni Zakon o visokom obrazovanju, koji je prije nekoliko mjeseci usvojen u parlamentu BiH, profesorima i studentima nije donio ništa novo, kaže Lamija Tanović, ekspert za Bolonjsku deklaraciju i reformu obrazovanja.
Smatra da će bh. univerzitetima trebati još mnogo vremena da bolonjski proces počnu sprovoditi onako kako je to i propisano.
`Obrazovanje u BiH je na iznimno lošem nivou i ono je refleksija cjelokupne situacije u BiH. U obrazovnom sistemu mnoge neregularnosti se dešavaju jer nema 'gazde', koji bi sve držao pod kontrolom`, ističe Tanovićeva.
NN: Šta je u osnovi trebalo da bude uređeno sa okvirnim Zakonom o visokom obrazovanju?
TANOVIĆ: Akademska zajednica, studenti i profesori ovim zakonom ništa novo nisu dobili. Zakon o visokom obrazovanju je napravljen za političare, da bi dobili plus kod međunarodne zajednice. Očekivali smo da će zakonom na prvom mjestu biti uređeno finansiranje univerziteta i fakulteta. Odnosno da će biti finansirani sa državnog nivoa. Samim tim fakulteti bi bili dovedeni na jednak nivo. Danas imamo tako apsurdan raspon u cijeni studiranja jednog studenta. U Sarajevo se za jednog studenta godišnje izdvaja 1.000 KM. U Mostaru, dakle u jednom gradu, finansiranje na dva univerziteta je različito. Na Sveučilištu ide oko 1.400 KM godišnje po studentu, a na Univerzitetu `Džemal Bijedić` po 270 KM. Drugo, propust je što smo izgubili šansu da se akreditiramo na isti način. Agencije za akreditaciju su napravljene po istoj glupoj i neupravljivoj šemi na osnovu koje je napravljena država. Trebalo je da imamo samo jednu agenciju, sa puno kvalifikovanih ljudi i puno baza podataka. Sada ćemo te agencije praviti za svaki budžak u zemlji. I to je besmisleno. Ovo su definitivno dva glavna propusta novog zakona.
NN: Kako su uređeni kantonalni zakoni o visokom obrazovanju?
TANOVIĆ: Imamo osam univerziteta i svaki radi po nekom zakonu, što je naopako. Sarajevski kanton je u martu 2007. godine donio Zakon o visokom obrazovanju, vrlo blizak onome što Bolonja traži. Tuzla je to davno uradila, jer je prva krenula s bolonjskim procesom. Mostar je naproblematičniji. On ima dva univerziteta, koja rade po različitim zakonima. Sveučilište je sebi napravilo zakon u Zapadno-hercegovačkom kantonu, koji ni nema univerzitet. Tako da Hercegovačko-neretvanski kanton nema zakon o visokom obrazovanju. Univerzitet `Džemal Bijedić` radi po zakonu SR BiH. U RS postoji jedinstveni Zakon o visokom obrazovanju, po kojem rade dva univerziteta.
NN: Mnoge privatne visokoškolske ustanove rade bez dozvole, a mnogi su dobili saglasnost ministarstva iako ne ispunjavaju minimalne uslove. Ko je odgovoran?
TANOVIĆ: U državnom sektoru malo znamo o tome. Naravno, o tome su dobro obaviještene naše kolege koje su za dobar honorar angažovani na tim fakultetima. Simptomatično je da se stalno otvaraju fakulteti, kao što su menadžment, pravo i slično. Kad je otvorena privatna medicina ili fizika? Za te fakultete potrebni su ozbiljni napori i nemoguće je sakriti da nemaju uslova za rad. Radi se o strašnom neznanju onih koji su zaduženi da takve ustanove registruju, odnosno naša silna sitna ministarstva. Ne možemo očekivati da 14 ministarstava u ovoj državi dobro radi. U ovoj državi nema institucije koja bi vodila računa o tome. Jednostavno, nema gazde u ovoj oblasti.
Fakulteti moraju imati određen broj kvadrata po studentu, svu neophodnu opremu da bi studij opstao. Grupe studenata po Bolonji moraju biti smanjene. Sve to neko mora da kontroliše i da to dozvoli. Kod nas nema ko to radi. Obično je to inspekcija u sklopu sitnog ministarstva, tako da u toj oblasti imamo podmićivanja, korupciju i slično.
NN: Problemi nisu evidentni samo u visokom, nego i u osnovnom i srednjem obrazovanju. Kako komentarišete činjenicu da u 10 kantona u FBiH nastavni planovi i programi nisu ujednačeni?
TANOVIĆ: Ovakva situacija u obrazovnom sistemu je refleksija organizacije države. Tu najviše krivim međunarodnu zajednicu. Nakon svega što nam se desilo, bilo je naivno očekivati da će ono što su rekli biti i ispoštovano. OHR je od 1996. godine pratio obrazovanje, a onda je to preuzeo OSCE. Izgubili su dvije godine da shvate šta rade. I kakvi su rezultati toga šta su uradili? Isti rat koji je bio vođen na ružan način, produžen je u udžbenicima za djecu. Zadnjih 15 godina podigli smo generacije za koje se iskreno brinem kako će voditi ovu državu. Odgojeni su u totalno segreriranom obrazovnom sistemu, koji ima nekoliko istina. Svako je naučio svoju istinu i iz nje će razvijati život.
Roditelji moraju biti uključeni u obrazovni sistem
NN: U posljednje vrijeme sve je više oružja u školama. Ko je odgovoran za (ne)suzbijanje ove pojave?
TANOVIĆ: Prvo roditelji moraju da obave svoj dio posla. I roditelji su sluđeni ovom situacijom. Masa njih ne radi, a mnogi od njih se bore da školuju svoju djecu. Moramo uvesti prisan sistem saradnje između roditelja i škola. To je nešto na što nismo navikli. U razvijenim zemljama roditelj je dio obrazovnog sistema i vrlo prisno sarađuje sa školom. Na Zapadu, u početnim razredima roditelji idu dosta dugo sa svojom djecu u školu. Roditelji imaju bilateralne sastanke s nastavnicima, a kod nas je praksa du budu organizovani masovni roditeljski sastanci. Škola mora vrlo ozbiljno uključiti roditelje u ovaj obrazovno-odgojni sistem. Naši nastavnici u našem društvu svedeni su na nevažne osobe. Rezultat toga i jesu ovakvi događaji.