Radomira Ivića, šezdesetdevetogodišnjeg zastavnika u penziji, najljepša životna sjećanja danas često odnesu na šesnaest godina dugo vojno služenje na Titovom školskom brodu "Galeb" i na vrijeme kada je, bez vize, obišao čak 50 zemalja svijeta.
U ta, kaže, divna vremena, on se i sad vraća sa sjetom, poštovanjem i ponosom.
"'Galeb' je bio i ostao jedini brod na svijetu na kome se okupilo najviše predsjednika država. Tog 11. avgusta 1976. godine, prilikom održavanja Samita nesvrstanih u Kolombu, na večeru je stiglo čak 76 delegacija. Svi su u roku od pola časa bili smješteni na tri palube 'Galeba'", sjeća se Ivić.
Ivić je porijeklom iz Vagana kod Glamoča, a sa 15 godina upisao se u vojnu školu u Puli. Tu je, 1956. godine, kao pitomac, prvi put i vidio Tita kad je u brodogradilište dolazio predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov.
"U Divuljama je načelnik Školskog mornaričkog elektronskog centra bio Vidoje Žarković, kasnije član Predsjedništva SFRJ. Njemu su me poslali jer sam se bunio zašto se za Titovu posjetu pojačava hrana i uređuje krug. Smatrao sam da treba da život predstavimo onakvim kakav je, a ne da ga tada šminkamo. To sam vidio kao laž", slikovito dočarava svoju tadašnju narav Ivić. Nije, kaže, kažnjen, jer je Žarković shvatio o čemu se radi.
Ivić je na "Galeb" prekomandovan 1964. godine kao mlad vodnik i tu je proveo devet godina. I nakon prekomande, narednih sedam godina je kao vrstan elektroničar određivan za dežurstvo i putovanja na "Galebu" kad god je Tito njime negdje kretao.
"Tito je svaku noć na brodu u kino-sali gledao jedan ili dva filma, raznih žanrova. Ja sam uvijek dežurao kod kino-projektora. Jednom je sa njim bio princ Sihanuk, predsjednik Kambodže, i gledali su desetominutni žurnal 'Tito u Kambodži'. Odjednom, nakratko je nestalo tona. Nisam stigao ni da reagujem, Tito je ljutito ustao i izašao. Bilo je straha, ali niko me nije dirao. Nakon četiri godine on me sreo u Miločeru. I zamislite šta me pitao? 'Je li, kad će početi onaj nijemi film?'", prisjeća se uz osmijeh Ivić.
Jednom su posada i brod tri dana čekali na Brionima da se Tito ukrca. Bilo je, kaže, strogo zabranjeno bacati smeće napolje, tako da je određen jedan zavučeni ugao na brodu. Kad je Tito došao, ispred smeća je postrojen špalir za doček.
"Čak ni to nije moglo da promakne Titu. Pitao je: 'Šta ste postrojili vojsku da ja ne bih vidio to smeće?' Kad sam mu rekao o zabrani izbacivanja smeća, dodao je: 'A da, to ovi odozgo ne daju da se baca'", čudi se Ivić i danas tom odgovoru. Kao da je, kaže, bilo nekoga iznad njega.
Na višemjesečnim putovanjima "Galebom", na kome je bilo 165 članova posade, Ivić nerijetko nije spavao i po 15 dana, ali tvrdi da to, kao ni bilo šta drugo, nije bilo teško.
"Tito nam je svima ulijevao neopisivu energiju. Tada mi je mogao biti otac ili djed, a spavao je samo po tri-četiri časa, i nastavljao s radom. Bilo bi me sramota da i ja ne mogu podnijeti malo više napora od prosječnog čovjeka", prisjeća se Ivić.
Kao nagradu za zalaganje, Ivić je dobio fotografiju s Titovim potpisom koju mu je tadašnji predsjednik SFRJ 1976. godine u Kolombu lično uručio. Između 500.000 dinara, što je bila suma ravna dvjema platama, i te Titove fotografije, Ivić je izabrao ovo drugo.
"Zbog lijepog i dugog sjećanja, i zbog ponosa mojim unucima. Novac bih svakako potrošio", kaže on.
Ivić se sjeća i zadnjeg susreta s Titom. Bilo je to 1979. godine u "Lori". Iako bolestan, kaže, Tito je održao predavanje za 40 starješina.
Radomir Ivić penzionisan je 1992. godine u činu zastavnika. Ratna dešavanja prisilila su ga da se s porodicom početkom devedestih iz Splita preseli u Banjaluku. Još se, kaže, privikava, jer ne dozvoljava da mu ružni događaji iz ovih ratnih godina zasjene sjećanja na nekadašnji, lijep život.