Sudije u BiH zatrpane su poslovima, plate jesu veće nego u nekim drugom profesijama, ali posao kojim se bave radnim danima, pa čak i vikendom, odgovorniji je od mnogih.
Sudije u BiH ne smiju biti članovi političkih partija, nadzornih ili upravnih odbora u preduzećima, niti bilo kakvih drugih organizacija koje donose novac.
One sudije koje žive daleko od porodičnih kuća nemaju plaćenu stanarinu niti sredstva za odvojeni život, ali ni topli obrok, regres i ostale, za evropske standarde, normalne uslove.
Iako se posljednjih godina polako smanjuje broj neriješenih predmeta u sudovima širom BiH, priliv novih je nezaobilazan, pa se tako rijetko koji sud može pohvaliti ažurnošću, iako je od reforme pravosuđa u našoj zemlji prošlo gotovo 10 godina.
Stvar bi, vjerovatno, bila mnogo bolja da sudije, osim redovnog posla, više od pola radnog vremena ne moraju posvetiti administrativnom poslu.
Zbog pisanja opomena za neplaćene takse, dostavljanje tužbi na odgovor i drugih administrativnih radnji, sudije u BiH su prinuđene da pored svog posla, za koji su i plaćene, a to su suđenja kojima su prebukirani radnim danom, i vikendom dolaze na posao.
I pored teških uslova rada, pravosuđe BiH posljednjih godina osvajaju mladi naraštaji sudija, koji se s entuzijazmom hvataju u koštac s problemima koji, u većini slučajeva, uključuju ono za šta se nisu ni školovali.
Svakodnevni rad: Tridesetšestogodišnji Tuzlak Amir Kapetanović, predsjednik Parničnog odjeljenja u Osnovnom sudu Banjaluka, jedan je od najmlađih sudija i, kako kaže, dobro je ispekao zanat.
Iako banjalučki Osnovni sud, jedan od dva najveća u BiH, ima renovirane sudnice, dobar se dio procesa, ipak, odvija u skučenim prostorijama, gdje su stranke i sudije u često "nabrijanim" sporovima, na svega metar jedni od drugih.
Kapetanović se prisjetio da ga je u Osnovni sud Banjaluka imenovao Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS) BiH 2009. godine. Tada je, kao i danas, na "najgušćem" po broju predmeta, Parničnom odjeljenju, radilo 26 sudija.
Kapetanović se prisjeća da je prije tri godine svaki sudija dužio po 500 predmeta, a danas 180.
"Kada sam došao u Sud radili smo predmete iz 2004, odnosno 2005. godine, a sada se već sude predmeti iz 2011, pa čak i za tekuću godinu, i to oni predmeti koji su manje složeni", pojasnio je Kapetanović.
Njegov svakodnevni posao sličan je poslu bilo kojeg sudije u BiH, ali daleko složeniji jer radi u jednom od najvećih sudova, i to u Parničnom odjeljenju.
Radni dan je prebukiran suđenjima i administracijom, dok su vikendi ostavljeni isključivo za administrativni posao.
"Radni dan izgleda otprilike ovako: imaš tri do četiri ročišta, to su pripremna ročišta koja traju otprilike po sat vremena, poslije imaš suđenja i na kraju radiš administrativni posao. Takva je organizacija u sudovima na prostoru bivše SFRJ. Sudije, dakle, rade i onaj posao koji nije vezan za suđenja, da dostavljaju tužbu na odgovor, da li je tužba uredna ili treba izvršiti određene ispravke, dostavljamo strankama opomene za plaćanje takse, jednostavno, radimo čitav posao u vezi s evidencijom. Prije tri godine, kada smo imali 500 predmeta po sudiji, bio je identičan, danas, kada je taj broj 180 predmeta po sudiji, rad je nekako lakši, kontrolišemo ga nekako", objasnio je Kapetanović.
Navodi kako administrativni posao, ili kako ga sudije nazivaju manisanje taksi, oduzima više od pola vremena sudijama.
"Više od pola vremena odlazi na to, dolazimo vikendom u sud jer radnim danom ne možemo riješiti tu, kako je zovemo, evidenciju. Morate dostavljati tužbe na odgovor drugoj strani, zatim zbog neuredne adrese tužbe vam se vraćaju, manišeš taksu zbog neuredne adrese i slično", objašnjava jedan od najmlađih sudija i ujedno predsjednik Parničnog odjeljenja banjalučkog Osnovnog suda.
Za slučaj da neko pomisli kako sudije preuveličavaju svoj posao, Kapetanović je u jednom trenutku otvorio ormar u sudnici u kojem od dna do vrha stoje uredno poslagani predmeti koje obrađuju vikendom.
Sa druge strane, njegov radni sto liči na sto nekog naučnika, takođe ispunjen predmetima i jedva da se lik ovog sudije vidio iza te hrpe predmeta.
"Kada okončate suđenje i krenete u pisanje presude, to posebno zahtijeva svoje vrijeme. Presude se ne pišu iz glave, koristite stručnu literaturu, zakone, ranije sudske odluke. Ali i kada je napišeš, nisi siguran. Donio si odluku i pitaš se da li je ona ispravna. Nosiš dakle, taj posao kući, jer i dalje razmišljaš o onome što si uradio. Nisu ljudi došli kod tebe zato što im je dobro u životu. Očekuju pravdu", ističe Kapetanović.
Pravda i pravičnost: Milan Tegeltija, predsjednik Osnovnog suda u Banjaluci, kaže da su sudije u proteklih pet godina radile "užasno velikim tempom".
"U proteklih pet godina sudije na svim referatima u Osnovnom sudu smanjile su broj neriješenih predmeta, koji je bio 3.000 po jednom sudiji, na 150 predmeta po sudiji. U Sudu je, inače, zaposleno 56 sudija, pa se može lako izračunati koliki je ukupni broj predmeta bio, a koliko je danas", objašnjava Tegeltija.
Pored jakog tempa rada, sudije Osnovnog suda u Banjaluci ujedno imaju visok stepen potvrđenih presuda, čak 93 odsto, što ih je svrstalo u najuže društvo kada je u pitanju kvalitet rada u sudovima u čitavoj BiH.
"Ako nastavimo ovakvim radom, početkom naredne godine ovaj sud će biti ažuran, a što je prije pet godina bilo nevjerovatno", zaključio je Tegeltija.
Prema standardima Evropskog suda za ljudska prava, vrijeme da sud objavi presudu je 22 mjeseca od dana podnošenja tužbe, no VSTS BiH je ljestvicu podigao još više pa navodi da se starim predmetom smatra svaki od godinu i više dana.
"Nezavisnost pravosuđa u BiH je postignuta, trenutno je problem ta efikasnost. Bez obzira na to koliko presuda pravična bila, nije pravično da na presudu čekate godinama. Zahvaljujući našem radu, Osnovni sud Banjaluka se bliži toj ažurnosti", zaključio je i Kapetanović.