Mirko Banjac, direktor Prosvjetno-pedagoškog zavoda RS, smatra da su i škola i roditelji odgovorni za vaspitanje djece, a samim tim i za sve češće pojave nasilja u obrazovnim ustanovama.
"Kada preciziramo obaveze i odgovornosti i jednih i drugih, onda bismo mogli doći do rješenja problema nasilja u školama", kazao je Banjac i dodao da je neophodno urediti odnose između nastavnika i učenika.
On tvrdi da su nastavnici u strahu od učenika jer se nasilje odomaćilo u školi i smatra da treba tražiti odgovor na pitanje zašto se na vrijeme nije reagovalo.
"Sasvim je prirodno da je nasilje naraslo jer u njegovom korijenu niko nije preduzeo mjere koje je trebalo preduzeti", rekao je Banjac.
NN: Nedavno ste javno rekli da je u školama u RS prisutno nasilje. Da li je od tada išta konkretno preduzeto da bi se nasilje spriječilo ili preveniralo?
BANJAC: Istraživanje koje je Zavod proveo pokazalo je da u školama ima nasilja i to svih vidova - fizičkog, psihičkog i seksualnog. Ministarstvu prosvjete i kulture smo predložili da se to istraživanje ponovi, s obzirom na to da je pojava nasilja bila izražena, kao i da se moraju preduzeti odgovarajuće mjere. Vidjećemo šta će Ministarstvo preduzeti po tom pitanju. Nije mi drago slušati kako se samo upućuju kritike na jednu stranu, odnosno porodici, jer nasilje je kompleksan problem i nalazi se u porodici, medijima, okruženju i u školi. Ne možemo nikog izostaviti. Budemo li nekog izostavljali nećemo doći do rješenja.
NN: Na koji način se može stati ukraj nasilju u školama?
BANJAC: Mislim da je neophodno raditi na osposobljavanju škole i to preko instrukcija nastavnicima kako da se ponašaju u situaciji kada je problem nasilja sve izraženiji. Moramo razgovarati otvoreno i s medijima koji svjesno ili nesvjesno produkuju nasilje i moramo razgovarati sa porodicom. Ostvarivanje kontakta između škole i porodice je neophodno. Ja sam jedno vrijeme predlagao da od osnovne škole pa nadalje škola i roditelji sklapaju ugovor o međusobnim pravima i obavezama. Ne možemo osloboditi obaveza ni školu, ni roditelje. Bog je dijete dao porodici, ali ga je sekundarno uputio u školu da se tamo vaspita i obrazuje. I porodica i škola su, dakle, odgovorni za vaspitanje djece. Naravno da je i uticaj sredine veoma značajan. Kada preciziramo obaveze i odgovornosti i jednih i drugih, onda bismo mogli doći do rješenja.
NN: Prosvjetni radnici sami priznaju da gube autoritet nad djecom. Šta je dovelo do slabljenja autoriteta i ugleda nastavnika?
BANJAC: Ako kažem da sam izgubio autoritet, čim imam to saznanje onda valjda moram imati i razloge zašto se to dogodilo. Autoritet se stiče u školi na više načina. Moramo shvatiti da se mladi ljudi nalaze u velikim problemima, nalaze se u okruženju neizvjesnosti kada je najugroženija egzistencija porodice, a samim tim i same te djece. Porodica se sve više okreće egzistenciji, a sve manje djetetu. S druge strane nema dovoljne saradnje porodice i škole i ne samo zato što to porodica neće, već možda i zato što to škola nedovoljno i neadekvatno traži. Takve okolnosti su posljedica pada autoriteta nastavnika. Moramo se okrenuti oblicima edukovanja nastavnika i vidjeti kako im vratiti autoritet i ugled. Dakle, treba raditi sa nastavnicima, a nikakve administrativne mjere same po sebi neće dati rezultat. Ja sam protiv takvih mjera. Kada bi one mogle pomoći onda bi bilo dovoljno donijeti zakon protiv nasilja da nestane nasilja, a to je na taj način nemoguće ostvariti.
NN: Danas praktično imamo situaciju da nastavnici strahuju pred učenicima. Kako zaštititi nastavnike?
BANJAC: Naravno da nastavnici strahuju pred učenicima jer se nasilje odomaćilo u školi. Zašto smo ćutali kada se ono pojavljivalo, to je pitanje na koje treba tražiti odgovor. Nije se nasilje pojavilo kao eksplozija, već se događalo kao proces. Prema tome, zašto se na vrijeme nije intervenisalo? Sasvim je prirodno da je nasilje naraslo jer u njegovom korijenu niko nije preduzeo mjere koje je trebalo preduzeti.
Mislim da ne treba da štitimo jedne od drugih, već urediti odnos između učenika i nastavnika. Jer u pitanju su dvojni odnosi, a ne jednosmjerni. Ponekad treba zaštititi i učenika od nastavnika. U školi se djeca vaspitavaju i obrazuju, ali naš zakon potpuno jasno kaže da za maloljetno dijete odgovara roditelj. Prema tome, zašto roditelj ne uređuje svoje odnose s institucijom koja mu vaspitava i obrazuje dijete? Ako počnemo štititi samo jednu stranu, nećemo nigdje stići.
NN: Dešava se da učenik bude izbačen iz škole, ali na nečiju intervenciju bude vraćen. Da li takve pojave dodatno podstiču učenike na nasilje?
BANJAC: To je samo potvrda da administrativna mjera nikad ne daje rezultate. Kada izbacimo dijete iz škole, šta to znači? Škartiramo mladog čovjeka, pa nije on roba ili komad drveta da ga neko skloni. Izbacivanjem iz škole problem se ne rješava, već samo usložnjava. To dijete ima grupu kojoj pripada pa preko grupe iskazuje svoje nezadovoljstvo dalje. Uticaj grupe je nevjerovatan. Ne moram ja biti član neke ustanove, već mogu djelovati preko svoje grupe da oni u njoj, po mojim instrukcijama, naprave cirkus.