Zemlje regiona su se obratile za međunarodnu pomoć u gašenju požara i dobili su je, dok je BiH zatražila samo zaštitne maske za vatrogasce.
Potvrdio je ovo Miroslav Vujanić, šef Inicijative za spremnost i sprečavanje katastrofa u jugoistočnoj Evropi, koja je pri Paktu stabilnosti pokrenuta 2002. godine prevashodno radi obuke i treninga u slučaju katastrofa.
Vujanić kao primjer navodi brzu reakciju Albanije koja je nakon zahtjeva upućenog NATO-u, dobila avione i helikoptere. Ističe da je EU uložila više miliona evra u osposobljavanje službi civilne zaštite, ali da u BiH nedostaje koordinacija na svim nivoima. Podsjetio je da u Ministarstvu bezbjednosti postoji Sektor za civilnu zaštitu, te da je zadužen za međunarodnu saradnju u ovim uslovima. Takođe, upozorava da su vatrogasci na izmaku snaga i da se zemlje jugoistočne Evrope mogu uspješno nositi s požarima samo zajedno.
NN: Jedan o vaših projekata je bio obuka vatrogasaca. Šta je on podrazumijevao?
VUJANIĆ: Cilj nam je bio da se po istim standardima obuče i opreme vatrogasci iz BiH, Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije. Fokusirali smo se na trokut Dubrovik, Ravno, Trebinje, Herceg Novi i Tivat, baš na područje gdje su sada požari. Obučeno je po 36 vatrogasaca iz BiH i Crne Gore, a iz Hrvatske 18 jer je ta zemlja na većem nivou opremljenosti. Projekat vrijedan 205.000 evra trebalo je da omogući reagovanje na teritoriji svoje, ali i susjednih država.
NN: I kako sad ocjenjujete primjenu stečenih znanja u praksi?
VUJANIĆ: Taj dio projekta je uspješno završen s protivpožarnom vježbom koja je održana u Budvi 27. maja 2004. godine, a korištena su i dva manja aviona za gašenja. Međutim, sam cilj projekta nije bio samo da se ti vatrogasci opreme i obuče nego da bude inicijalni projekat za nastavak regionalne saradnje. Ekspertske grupe iz sve tri zemlje su izradile i prihvatile protokol za prelazak granica u hitnim intervencijama. Poslije je trebalo da nadležne institucije potpišu trilateralne sporazume kako bi taj protokol zaživio, ali posao nije priveden kraju. Mislim da je uzrok tome tromost nadležnih službi. Bilo je planirano da nezavisno od našeg projekta bude nastavljena saradnja.
NN: Zbog čega nisu iskoristili znanje stečeno bar u toj jednoj vježbi?
VUJANIĆ: Dolje su sad ogromni požari. Znanje su pokazali tako što su odbranili nekoliko sela u Trebinju, naravno uz pomoć lokalnog stanovništva. Jedna zemlja ne može sama da se nosi u takvim situacijama, pogotovu ne zemlje koje su na onom stepenu ekonomskog razvoja kao što su u jugoistočnoj Evropi. Saradnja je trebalo da bude nastavljena i poslije našeg projekta.
NN: Šta je trebalo preduzeti da bi požari bili efikasnije savladani?
VUJANIĆ: Mogu vam reći da su sve države jugoistočne Evrope trenirane u okviru ove i drugih međunarodnih inicijativa kako da zatraže međunarodnu pomoć. Imam informaciju da su od NATO-a pomoć tražile Albanija, Bugarska i Makedonija. Međutim, čudi me da to nije učinila i BiH. Prema mojim podacima, iz BiH su 31. jula zatražene samo neke maske. Možda griješim da ne postoji ta stalna komunikacija, ali bile su ugrožene i kuće, a ne samo poljoprivredna zemljišta. Znam da je Hrvatska pomagala Albaniji i Makedoniji.
NN: Šta bi NATO mogao pomoći kod ovih požara?
VUJANIĆ: U okviru NATO-a postoji centar koji prima informacije i prosljeđuje ih svim svojim članicama. Tako je Albanija opisala svoje prebleme s požarima i zatražila helikoptere, avione, protivpožarnu opremu i stručnjake. Na osnovu tog zahtjeva Ukrajina i Italija su joj poslale po jedan avion za gašenje požara, Njemačka dva helikoptera, a aktivan je bio i slovački helikopter iz sastava KFOR-a. Albanija je učinila sve što je mogla, a sve zemlje u regionu su obučene za tu vrstu saradnje. Ovdje je nerazvijen sistem upozoravanja, obavještavanja i edukovanja javnosti. Šta, da se desi zemljotres, ko bi reagovao? Mislim da bi bilo isto kao s ovim požarima. Kada je bio zemljotres u Iranu, međunarodni spasilački timovi su stigli za pet ili 12 sati, ali su zbog procedura morali čekati na garnici 70 sati da uđu u zemlju. Slično bi bilo i ovdje.
NN: Više puta ste kao problem istakli tromost i pasivnost nadležnih službi. Ko je konkretno trebalo da bude aktivniji u ovoj situaciji?
VUJANIĆ: Oni koji se bave poslom zaštite i spašavanja. Kao i u svakom poslu imate određene nivoe, državni, entitetski i vatrogasce na lokalnom nivou.
NN: I ko je trebalo da reaguje i zatraži međunarodnu pomoć?
VUJANIĆ: Na osnovu postojećih zakona, meni, kao međunarodnoj regionalnoj inicijativi kontakt je Ministarstvo bezbjednosti, Sektor za civilnu zaštitu, koji su dužni da prikupljaju i prosljeđuju informacije.
NN: U većini institucija je kolektivni godišnji odmor?
VUJANIĆ: Možda i to pokazuje mnogo toga. Moje lično mišljenje je da godišnjih odmora nema u ovoj situaciji.
NN: Zbog čega BiH ne nabavi kander, zar je on toliko skup?
VUJANIĆ: Skupo je i održavanje i letovi. Jedan veliki avion za gašenje požara kao što je kanader košta 22 miliona dolara, ali jedan manji – dromader može se nabaviti za 300.000, dok su helikopteri četiri i pet miliona dolara. Možemo to posmatrati i ovako, zašto države regije ne oforme neku vrstu vazdušne jedinice za gašenje poažra i ne naprave bazu podataka o tome ko šta ima. Tako bi se koordinisalo gašenje požara i oprema koristila na najbolji način. Nekad je čak dovoljno imati dva kompjutera i biti na telefonskoj vezi 24 sata da bi borba s požarima bila efikasnija.
Gašenje otežala minska polja
NN: Iz Hrvastke su se čule optužbe na račun BiH zbog požara? Da li su opravdane izjave hrvatskog premijera Ive Sanadera o odgovornosti RS za požare?
VUJANIĆ: Dubrovnik se nalazi ispod brda odakle počinju ti opasni požari. Prije tri godine razgovarali smo o potrebi deminiraja graničnih područja jer je ovakva vrsta požara jako opasna pošto BiH nema avione, a teren je nepristupačan i miniran. Siguran sam da bi vatrogasci gasili požar da su bili u mogućnosti, ali svakom je rizično ući u zonu minskih polja. Mislim da su nadležne institucije BiH trebalo da stupe u kontakt s hrvatskim i da ih obavijeste o tome gdje gore požari, te da ne mogu poslati ljudstvo da bi se zajedno organizovali. Ne bih htio nikoga okriviti, ali treba da naučimo lekciju.