HAG - Na suđenju Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom danas su svjedočile dvije žene iz Srebrenice kojima su, poslije pada enklave u ruke Vojske Republike Srpske, u julu 1995. ubijeni muževi i sinovi.
General Mladić (70), koji je u to vrijeme bio komandant VRS, optužen je za genocid nad oko 7.000 Bošnjaka i progon žena, djece i staraca, u danima pošto su srpske snage 11. jula 1995. zauzele Srebrenicu koja je bila pod zaštitom UN.
Svjedokinje Mirsada Malagić i Saliha Osmanović izjavile su da su muževe i sinove posljednji put vidjele na dan pada Srebrenice i da su njihovi posmrtni ostaci pronađeni 14 godina kasnije u masovnim grobnicama oko Zvornika.
Malagić je posvjedočila da su joj muž i dvojica starijih sinova iz Srebrenice krenuli sa drugim muškarcima šumom ka Tuzli, dok se ona sa mlađim sinom i starim svekrom pridružila mnoštvu žena, djece i staraca koji su pošli ka bazi Unprofora u Potočarima.
"Bila je velika masa ljudi, čestito se nisam ni oprostila sa mojima - svako je krenuo na svoju stranu", dok su okolo padale granate, rekla je Malagićeva.
Supruga Salka, koji je tada imao 44 godine, srednjeg sina 15-godišnjeg Admira i starijeg sina, 20-godišnjeg Elvira, Mirsada Malagić nikada više nije vidjela žive.
Prije ukrcavanja u autobuse u Potočarima 13. jula 1995, srpski vojnici od svjedokinje su odvojili njenog 70-godišnjeg svekra koga takođe više živog nije vidjela.
Po svedočenju Malagićeve, koju je šrapnel granate ranio u ruku, general Mladić je u Potočarima istog dana masu izbjeglica uvjeravao da "nikome ništa neće biti" i da "će ići u Kladanj".
"Svekar mi je pronađen u masovnoj grobnici na Snagovu, a muž i srednji sin na Zvorničkoj Kamenici 2009. Kasnije, pronađen je i sin Elvir, isto na Kamenici", posvjedočila je Malagić.
Svekra, muža i srednjeg sina, kako je rekla, sahranila je u Memorijalnom centru u Potočarima na 15-godišnjicu pada Srebrenice, 11. jula 2010, a starijeg sina dvije godine kasnije.
Ista sudbina zadesila je i supruga i 18-godišnjeg sina svjedokinje Salihe Osmanović, koji su, takođe, pokušali da se iz Srebrenice probiju kroz šumu ka Tuzli. Posmrtni ostaci Rame i Nermina Osmanovića pronađeni su poslije 14 godina u masovnoj grobnici.
"Skupa smo pošli iz kuće i razdvojili se 11. jula - oni šumom, a ja u Potočare ... Nikad ih više nisam vidjela ... Muž mi je rekao da idem s narodom. 'Idi Saliha s narodom, pa šta god bude bilo' - to mu je zadnja riječ bila", posvjedočila je Osmanovićeva.
Svjedokinja je izjavila da je od rođaka čula da je njen suprug Ramo 13. jula 1995. iz kolone u šumi "krenuo da vidi kuda ćemo proći I da su ga tada uhvatili". "Svi su uhvaćeni, pobijeni ... Nema tog naroda".
Tužioci su u sudnici prikazali snimak na kojem Ibro Osmanović, okružen srpskim vojnicima, sa puta poziva svog sina Nermina i druge muslimanske muškarce da siđu iz šume i predaju se.
"To je moj čovjek i zove mog sina Nermina", potvrdila je svjedokinja kojoj je drugog sina, 17-godišnjeg Edina, 6. jula 1995. u Srebrenici ubila granata.
Osmanovićeva je izjavila i da su joj srpski vojnici u Potočarima odvojili svekra, a na pitanje šta se sa njim desilo, odgovorila je: "Ne mogu znati, nije samo on odvojen, svi Muslimani su ... Njega nema, nema mnogo naroda".
Izjavila je i da je u koloni koja se probijala ka Tuzli izgubila I rođenog brata.
Odgovarajući na pitanja Mladićevog branioca Dragana Ivetića, Osmanovićeva je potvrdila da joj je suprug bio vojnik Armije BiH.
Obje svjedokinje opisale su i kako su njihove porodice u Srebrenicu došle nakon što su ih srpske snage 1992. protjerale iz sela u okolini Bratunca.