BiH

Pratite nas na Google news

Najvećeg koljača Srba u NDH Sarajlije zapamtile zbog dva mjeseca terora

Najvećeg koljača Srba u NDH Sarajlije zapamtile zbog dva mjeseca terora
Foto: Printscreen YouTube | Najvećeg koljača Srba Sarajlije zapamtile zbog dva mjeseca krvavog terora
N.N.

SARAJEVO - 28. marta 1945. godine, prema naređenju ustaškog upravitelja Sarajeva Maksa Luburića, obješeno je na Marijin Dvoru 55 građana Sarajeva. Bilo je to tačno sedam dana uoči bijega ovog zločinca pred partizanskim jedinicama koje su nadirale u grad.

Od 18. februara do 4. aprila Luburić je sa svojim ustašama sprovodio najgori teror nad građanima Sarajeva te pobio najmanje 783 stanovnika Sarajeva.

Maks Luburić bio je ustaški oficir i gotovo čitav rat komandant sistema koncentracionih logora među kojima je najveći koncentracioni logor Jasenovac. Zbog svoje umiješanosti u brojne ratne zločine stekao je reputaciju najbrutalnijeg među ustaškim komandantima.

Prije rata Luburić je bio poznat kao obični kriminalac i kažnjavan radi raznih krivičnih djela. Iz originalnog dosijea, a koji je pronađen kod zagrebačke policije, vidi se, da je Luburić presudom od 7. septembra 1929. bio kažnjen sa 2 dana zatvora zbog skitanja, a presudom Okružnog suda u Mostaru od 5. decembra 1931. sa 5 mjeseci strogog zatvora radi pronevjere svote od 8.305. dinara na štetu Javne berze rada u Mostaru, pa još jednom hapšen radi ponovnog djela pronevjere. Luburić je bio obična skitnica i zazirao od svakog poštenog rada, pa kad je Ante Pavelić pobjegao u emigraciju, pošao je on za njim i prošao obuku u raznim ustaškim logorima u Mađarskoj.

Ime "Maks" Vjekoslav Luburić dobio je od svog dugogodišnjeg prijatelja Jure Francetića prilikom boravka u ustaškom kampu Janka Pusta.

Nakon invazije sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju u aprilu, Luburić je na svoju inicijativu doputovao u novoproglašenu Nezavisnu Državu Hrvatsku, da bi se pridružio ustaškom režimu i postao je dio Pavelićevog užeg kruga. Iako nije posjedovao nikakvo vojničko obrazovanje, kao član užeg Pavelićevog kruga postavljen je za pukovnika Ustaške vojnice. Predvodio je ustaške napade na srpska sela u Slavoniji i Krajini u aprilu i maju 1941. i prouzrokovao krvoproliće ogromnih razmjera koje je dovelo do toga da čak Nijemci i Italijani intervenišu povodom „ponašanja prema civilima". Grupe Ustaške vojnice pod njegovom komandom su bile odgovorne za prva masovna ubistva počinjena nad Srbima, u Gudovcu, Veljunu i Glini.

Luburić je bio osnivač, a poslije pogibije Mije Babića, i komandant koncentracionih logora u NDH, a od kraja 1941. je komandovao Ustaškom odbranom, koji je bio III odsek Ustaške nadzorne službe. Ustaška odbrana, kasnije preimenovana u Ustaški obrambeni strug je učestvovao u operacija protiv četnika i partizana, i takođe je upravljao koncentracionim logorima i sprovodio masovan teror. Projektovao je sistem koncentracionih logora Jasenovac, sopstvenom inicijativom dok je bio u egzilu, onda je objavio svoj plan u septembru 1941. Bio je njegov prvi komandant. Nada Tanić Luburić, njegova polusestra, je bila zadužena za ženski logor Nova Gradiška. Kasnije se udala za Luburićevog štićenika Dinka Šakića. Zbog te uloge Luburić je stekao reputaciju najkrvoločnijeg i najbrutalnijeg od svih ustaških zapovjednika.

Jedno od najstrašnijih svjedočenja o dešavanjima u Jadovnu dao je 1942. godine ustaša Joso Orešković koga su zarobili partizani. "Instruktor" Luburić tjerao ga je da prođe "vatreno krštenje", motivišući to time da treba Hrvatsku očistiti od "kuge", tačnije Srba i Jevreja…

"Luburić je izvadio nož i ubio dijete, govoreći pri tome: Evo kako se to radi. Kada je dijete zaplakalo i briznula krv, zavrtjelo mi se u glavi. Umalo nisam pao. Prihvato me je jedan od ustaša. Kada sam malo došao sebi, Luburić mi je naredio da podignem desnu nogu. Pod nju je podmetnuo drugo diete. Zatim je naredio: tuci. Udario sam nogom i smrskao djetetu glavu. Luburić mi je prišao, potapšao po ramenu i rekao: Bravo, ti ćeš biti dobar ustaša."

Vrhovni je nadzor nad svim logorima Jasenovca Ante Pavelić je poverio Vekoslavu Luburiću. Za sav svoj rad Luburić je bio samo njemu odgovoran. Pavelić je visoko cijenio njegove ustaške sposobnosti, da ga je konačno imenovao ustaškim generalom. Luburić je dolazio u Jasenovac 2-3 puta mjesečno i zadržao se tamo samo nekoliko dana, ali i u to kratko vrijeme počinjao je toliko zločina, da su zatvorenici strepili, kad su čuli da je "navratio" u Jasenovac. On je znao kada će stići novi transporti zatočenika, pa je htio da sazna zašto pojedini zarobljenik dolazi u Jasenovac.

Strašni su bili njegovi prvi "raporti", kad je preuzimao zarobljenike u logor, njegovo urlikanje i kletve, koje je popraćivao šamarima, kundačenjem, mjecima iz revolvera ili rezanjem grkljana. Obilazeći logorom vrebao je, ne bi li otkrio kakav prekršaj "logorske discipline"; ne bi li opazio da koji zarobljeni kunja od slabosti, starosti ili bolesti, i radi toga na čas zastaje na radu; ne bi li opazio da koji gladan zarobljenik traži kakav otpadak hrane ili ne vrši prema njemu propisani ustaški pozdrav. Odmah bi se na tom licu zacaklile razbojničke oči, a revolver ili nož stupili u akciju.

Po nalogu Pavelića početkom 1942. otišao je u Hercegovinu. 9. oktobra 1942. priredio je Luburić u Jasenovcu svečanost, te je ustašama podelio zlatne i srebrne medalje, koje im je Pavelić namijenio kao nagradu "za zasluge". Na tom je banketu Luburić, pijan kao i ostali njegovi "dužnosnici", održao govor i prema iskazu jednoga svjedoka rekao doslovno ovo:

.. i tako smo vam mi u ovoj godini ovdje u Jasenovcu poklali i više ljudi nego osmanlisko carstvo za cijelo vrijeme boravka Turaka u Evropi.

Pukovnik Vjekoslav Maks Luburić boravio je u Sarajevu od sredine februara 1945. sa zadatkom da stvori atmosferu straha među lokalnim stanovništvom, sprovodeći teror nad njim uz pomoć grupe ustaša iz Luburićeve pratnje, kako bi se spriječila oružana pobuna u gradu, koja bi spriječila izvlačenje njemačkih snaga od Višegrada, preko Sarajeva, prema Brodu. Luburić je 18.februara 1945. organizovao u Sarajevu "Stožer pukovnika Luburića", koji je imenovao prijeki ratni sud.

Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervirao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, a zatim je prešao u vilu zvanu "Folkert" ili "Berković" u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana "Gradski podrum". Te zgrade su preko noći postale "kuće užasa".

U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru "Stožera", "Sudova" i "Branitelja" sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.

Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i streljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu Ivana Klikića, zato što se je "ogriješio" o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama.

Da bi još više zastrašili građane, ustaše su noću između 27. i 28. marta 1945. godine objesili na Marindvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana.

Bilo je tu i muškaraca i žena, omladine i staraca. Medu obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposredoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. marta 1945. godine, objavljeno je: "Kazna odmazde vješanjem zbog djela ubistva i atentata". Navodno u vremenu od 22. do 24. marta 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta.

29. marta 1945. godine ulice Sarajeva bile su izlijepljene plakatima sa imenima i presudama tobožnjih prestupnika protiv tzv. NDH. Od 85 imenovanih rodoljuba, 44 su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na vremenske kazne od 3 godine do doživotne robije, dok su trojica osuđenih na smrt streljanjem "pomilovani" odlukom Luburića i osuđeni na vremenske kazne. Na plakatima su naznačeni brojevi i datumi presuda. S takvim plakatima o navodnim suđenjima, pomilovanjima i sl., Luburić je želeo da prikaže kako postupa po nekakvim zakonima. Da bi prikazao tu svoju "zakonitu rabotu", dešavalo se i to da u nedostatku branitelja, prilikom improvizovanih suđenja, član sudskog veća preuzme tu ulogu. To je, u stvari, bio vrlo smišljen paravan iskusnog zločinca i prefrigani način sakrivanja najkrvavijih svirepih zločina. Veoma mali je broj preživjelih, onih koji su osuđeni na vremenske kazne, a vrlo veliki onih koji su mučeni i ubijani a da nigdje nisu zapisani osim u srcima rodbine i prijatelja.

Tek poslije oslobođenja Sarajeva otkrivena je prava istina i pronađeni su jezivi dokazi zločinačkog nasilja nad Sarajlijama. Najstrašnija zvjerstva odigrala su se u vili "Berković". Ta zgrada je bila čuvana načičkanim puškomitraljezima, stalnim stražama i patrolama ustaša. Podrumske prostorije pretvorene su u najkrvavije mučilište. Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini, često su čuli užasne krike, vapaje, jauke i pucnje. Luburićevi zločinci su nastojali da prikriju stvarnost koja se je odigravala u toj kući. Neprestano je svirala bučna muzika.

Ali to nije moglo da prikrije boli. U ovoj "kući užasa" pronađena su stravična svjedočanstva. U parku su otkopana 23 unakažena leša, na samo pola metra dubine, a potoci zgrušane krvi prekrili su podrumske prostorije. Mesarske čengele, kazani za kuvanje živih ljudi, bodeži, pegle, dugački ekseri, dleta, razna klešta itd. - predstavljali su sredstva za mučenje. Izgleda to je bio jedini alat kojim su Luburić i njemu slični gradili NDH. Na presudama je jasno pisalo: "Kazna smrti strieljanjem". Zar su svi ovi "rekviziti" bili potrebni za strijeljanje? Kako su izvršavane kazne, to najbolje svjedoče otkopani leševi. Lica i ostali dijelovi tijela su im bili do te mere unakaženi da ih je bilo teško prepoznati. Jedan broj su prepoznali po odeći ili izrazitim karakteristikama na tijelu koje nisu uništene.

Druga, još masovnija, grobnica, otkrivena je na Darivi gdje su ekshumirane 74 žrtve ustaškog terora. Na leševima ubijenih su takođe bili upadljivi tragovi divljanja i masakriranja.

Dva dana prije oslobođenja ispražnjeni su svi ustaški zatvori, po naređenju Luburića. Preostali zatvorenici, njih oko 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac. Prema podacima Javnog tužilaštva NR Hrvatske, broj 105/48 od 13.9.1948. godine, a u vezi sa saslušanjem Emila Tuka i procesom protiv Ljube Miloša, potvrđuje se da su svi antifašisti iz Sarajeva (oko 460), koji su u aprila 1945. godine upućeni u Jasenovac, nastradali tako što su otišli direktno u Gradinu na likvidaciju. Nisu ni došli u logor Jasenovac. Prema izjavi Ljube Miloša i ostalih optuženih jasenovačkih koljača, niko se iz ove grupe nije spasio. Brza likvidacija je izvršena zbog toga što su se ustaše spremale za povlačenje i nastojale uništiti što više tragove svojih zločina.

(kurir.rs)

Video

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije