BRČKO - Četveročlanu porodicu Balaban, izbjeglice iz Bihaća, nastanjene u Brčkom, godinama prate životne nedaće, pa danas jedva preživljavaju u potkrovlju tuđe kuće u brčanskom prigradskom naselju Grbavica.
"Nakon izgona iz Bihaća, gdje smo imali svoj stan, obreli smo se u selu Marković Polje, kod Brčkog, gdje smo od nadležnih 1997. godine dobili privremeni smještaj u napuštenoj i gotovo porušenoj kući izbjeglog Hrvata. Uz finansijsku podršku Vlade RS i s nešto svog novca, popravili smo tu kuću i mislili da je čergarenju i nevoljama kraj", priča 51-godišnji Mišo Balaban, glava porodice koju čine supruga Anka, 27-godišnji sin Saša i 19-godišnja kćerka Nina.
Međutim, sudbina se ubrzo ponovo poigrala s ovom porodicom.
"Uskoro su uslijedile deložacije za nas i još 40 porodica raseljenih Srba sa područja Bihaća, koje su bile smještene u hrvatskim selima Gorice i Marković Polje. Našli smo se na ulici, bez ičega, ali i bez prava na alternativni smještaj ili bilo kakvu drugu podršku. Spasila nas je 85-godišnja starica Stana Ignjić i bez naknade nam ustupila potkrovlje svoje kuće u obližnjem naselju Grbavica, gdje smo još smješteni, neuslovno, ali ipak s krovom nad glavom", priča ovaj bivši pripadnik VRS iz sastava 15. bihaćke brigade.
Tokom 2007. Mišo Balaban je preživio dva infarkta, a ubrzo mu dijagnosticiraju Birgerovu bolest krvnih sudova zbog čega ostaje bez desne noge. U januaru ove godine amputiraju mu i lijevu.
Stiže i dijabetes s koncentracijom preko 20, a suprugu Anku su u međuvremenu zadesila dva moždana udara. Uz sve to, oboje djece je godinama bez posla.
"Sin Saša nadniči kad ima šansu za bilo kakav posao. Međutim, te zarade su nedovoljne i za minimalne potrebe, jer je jedino sigurno primanje koja porodica ima samo 57 KM mjesečno na ime moje invalidnosti, po osnovu njege od strane drugog lica. Za sada se u potkrovlje, do kojeg vodi više od 30 stepenica, uspješno penjem na rukama, ali po onome što doktori kažu, ni to neće dugo trajati", priča ogorčeno Mišo.
Bolest se, nažalost, kaže Mišo Balaban, razvija i ljekari kažu da mu je i desna ruka ugrožena i prognoziraju da će i ona morati uskoro biti amputirana. "Lijekove ne uzimam po propisanoj terapiji, jer nemamo novca za to. Više volim da ne uskratim djeci hljeb, nego da popijem sve što su mi propisali. Sve bi, ipak, bilo puno lakše da ne strahujemo šta poslije smrti bake Stane, kada nam sigurno sljeduje ulica", zabrinut je otac porodice Balaban.
Jedina šansa da njegova porodica ne ostane na ulici, kazao je on, je bila u zahtjevu za povrat stana u Bihaću, ali je odbijen u prvostepenom postupku, kao i nakon žalbe kantonalnim organima uprave i nadležnom sudu.
Na insistiranje prijatelja, porodica Balaban je pristala da zatraži pomoć i podršku humanih ljudi, pa je kod Nove banke u Brčkom, na ime Mišo Balaban, ovih dana otvoren poseban žiri račun: 555-003-81412851-43.
Izgradili samo temelj
Na placu, koji je porodica Balaban dobila od Fonda srpske solidarnosti u Brčkom 2001. godine, izgrađen je temelj.
"Tu smo stali i do danas nismo uspjeli nijednu ciglu uzidati", nemoćno kaže Mišo, koji, uz to što ne može dobiti status štićenika Centra za socijalni rad u distriktu, nema čak ni invalidska kolica!
"Sanjam da moja djeca dobiju svoj krov nad glavom, jer bi i meni i supruzi tada, bez obzira na silne nevolje, svanulo. Male su šanse da se to i dogodi", kaže Mišo.