BROD, MODRIČA Stanovnici "malog Kuvajta", kako su neki prije rata nazivali Brod, najbolje su na svojoj koži osjetili značenje kletve dabogda imao, pa nemao. Posmatrajući danas postrojenja Rafinerije nafte u Brodu u sablasnoj tišini, teško je zaključiti da je to nekad bilo jedno od najmodernijih i najuspješnijih preduzeća predratne BiH.
Tek znakovi upozorenja u pogonima da je obavezno nošenje zaštite na ušima zbog buke i disajnih organa zbog štetnih isparavanja, govore da se u njima nekad odvijala proizvodnja. Ipak, potpisivanje ugovora `teškog` 970 miliona evra u Moskvi, prema kojem će ruska kompanija `NeftegazInKor`, koja posluje u sistemu `Zarubežnjefta`, postati novi vlasnik Rafinerije nafte Brod, Rafinerije ulja Modriča i banjalučkog `Petrola`, vratilo je nadu radnicima u Brodu da će nafta ponovo početi da tutnji kroz kilometre rafinerijskih cjevovoda i da će na dimnjacima ponovo buknuti baklje najavljujući pokretanje proizvodnje.
POVRATAK OPTIMIZMA U BRODU
Da se u čitav Brod vratio davno izgubljeni optimizam u pokretanje Rafinerije najbolje potvrđuju riječi Sime Pjanića, generalnog direktora Rafinerije, da su u preduzeće, poslije ko zna koliko godina, počele da pristižu molbe za zapošljavanje.
`Nismo raspisali nikakav konkurs, a na našu adresu su počele da pristižu molbe za posao`, kaže Pjanić i dodaje da se, osim zainteresovanih za rad u proizvodnji, javljaju i prevodioci za ruski jezik, konobari, kuvari...
O kakvom se obrtu radi Pjanić ilustruje činjenicom da su se u Rafineriji svi začudili kada su počeli da pristižu i zahtjevi dužnika Rafinerije, koji žele da izmire svoje obaveze. Ukupna potraživanja Rafinerije iznose oko 70 miliona KM.
Osim prvog čovjeka, ni radnici Rafinerije ne sumnjaju da će doći bolji dani. Aleksa Gojković kaže da mu preduzeće duguje 19 plata i da ga raduje što će keš dobiti odjednom. Ako se uzme da je prosječna plata u Brodu oko 400 KM, radnici će jednokratno dobiti po oko 8.000 KM.
`Novac koji ćemo dobiti možda nekome djeluje veliki, ali će ga većina radnika potrošiti na vraćanje dugova i kredita uz pomoć kojih smo preživljavali dok Rafinerija nije radila`, kaže Gojković, dobacivši u šali da novac sigurno neće potrošiti za ljetovanja i zimovanja.
Mirko Grgić priča da je, dok je Rafinerija tavorila, preživljavao sakupljajući staro gvožđe i nadničarenjem u susjednoj Hrvatskoj ili kod povratnika za 20 KM dnevno. Grgić, čija je kćerka dijabetičar, ni sam ne zna kako je uspijevao djetetu da obezbijedi novac za liječenje i poseban režim ishrane. Danas se nada da će uskoro početi da redovno prima platu.
BOLJE STANJE U MODRIČI
Za razliku od Rafinerije nafte, u Rafineriji ulja je sasvim drugačija situacija. Već na prvi pogled okrečene zgrade i uređeni krug fabrike govore da se radi o uspješnoj firmi. To potvrđuje i unutrašnjost upravne zgrade, u kojoj, za razliku od sivila u Brodu, sijaju granitni podovi i kovana ograda.
Mitar Jekić, izvršni direktor za proizvodnju, kaže da se nadaju višestrukom porastu proizvodnje kad oživi Rafinerija nafte u Brodu. Objašnjava da su najprepoznatljiviji proizvod modričke rafinerije bila bazna ulja iz kojih daljom preradom dobijaju sintetička i polusintetička ulja. Zato su im neophodne sirovine iz brodske rafinerije.
Modrički kolektiv trenutno zapošljava 515 radnika, koji u prosjeku zarađuju 570 KM. Jekić, međutim, očekuje da će pokretanjem linija koje zavise od rada brodske rafinerije doći i do povećanja broja zaposlenih.
`Pokretanjem proizvodnje u dvije rafinerije osjetiće ne samo njeni radnici, nego i svi građani BiH, ne samo zbog priliva novca i nižih cijena derivata, već i zbog uvođenja reda na tržištu na kojem se danas mogu naći ulja sumnjivog porijekla i kvaliteta`, zaključuje Jekić.
Radnici koje smo zatekli kako predano obavljaju svoje zadatke kažu da su i do sada bili zadovoljni, ali da im dolazak Rusa uliva dodatni optimizam.
Protivpožarna oprema starija od 30 godina
U kakvom se stanju nalazi Rafinerija nafte u Brodu možda najbolje pokazuje vozni park protivpožarne službe, koji je star tridesetak godina.
Danilo Broćilo, predsjednik Sindikata, kaže da će budući vlasnik morati uložiti značajna sredstva za njegovu obnovu.
`Ovom opremom ne bismo mogli ugasiti ni plast sijena`, ironično kaže Broćilo, dodajući da je prije rata Rafinerija imala specijalizovana rafinerijska vozila od kojih je svako pojedinačno bilo vrijedno više od milion KM.
Koliko se prethodnih godina nedomaćinski poslovalo u Brodu govori i detalj da je gorivo za protivpožarna vozila kupovano na privatnim pumpama, mada je u magacinima bilo nafte.