BANJALUKA, VAŠINGTON - Plan vojne intervencije na Banjaluku i druge dijelove RS, kao i Srbije i Crne Gore, pripremila je još administracija Džordža Buša Starijeg, proističe iz nekoliko dokumenata s početka 1993. godine, koje je CIA objavila na svom internet sajtu.
Iz ovih dokumenata, takođe, proističe da je administracija Bila Klintona bila kolebljiva i željela odgađanje upotrebe američke vojne sile, iako je podržavala Bošnjake. Ovi dokumenti, u suštini, bacaju novo svjetlo na američku politiku prema BiH u tom periodu, jer se do sada uglavnom smatralo da je Buš bio suzdržan prema BiH, a da su Klintonovi "jastrebovi" gurali ideju vojne intervencije.
Iako je dosta najviših članova Klintonove administracije, predvođenih Medlin Olbrajt, tadašnjim ambasadorom SAD u UN-u, otvoreno bilo na strani Bošnjaka, smatrajući da su Srbi u BiH "agresori protiv Bosanaca", prevladalo je mišljenje da američka vojska ne treba da se miješa u BiH.
Kao prvo, u dokumentu od 29. januara 1993. godine, u prvoj sedmici Klintonovog mandata, proizveden je memorandum sa ciljem analize politike američke vlade naslijeđene od predsjednika Buša, poruka izrečenih tokom Klintonove kampanje i identifikovanje političkih opcija. U memorandumu piše da je pri samom kraju sastanka, general Kolin Pauel, načelnik Generalštaba američke vojske, koji je vodio akciju "Pustinjska oluja" protiv Sadama Huseina, informisao administraciju o "Planu tri" o mogućnosti vojne akcije u bivšoj Jugoslaviji.
"Plan predviđa napad na vojne i industrijske mete i institucije u BiH, Srbiji i Crnoj Gori. U prvoj rundi napada mete bi bile Aerodrom Banjaluka i Aerodrom Zalužani, mornarička postrojenja u Crnoj Gori, artiljerija oko Sarajeva, postrojenja u sklopu Vladinih institucija bosanskih Srba u Palama i dio vojnih i industrijskih postrojenja u sjevernoj Srbiji", rekao je Pauel.
Istakao je da bi za ovu akciju bilo potrebno nekoliko vojnih baza u Italiji i dva nosača aviona.
"Drugi talas napada bi uključio taktičke mete. Gubici naših snaga bi bili minimalni, ali bi civilne žrtve bile visoke. Napadi bi rezultirali velikim talasom izbjeglica. Javni protesti bi bili veliki, a naši ključni saveznici vjerovatno ne bi pristali učestvovati u takvoj operaciji. Rusi bi poludjeli", rekao je Pauel.
Na sastanku je bilo govora i o drugim opcijama, koje bi uključivale samo humanitarne misije dostave pomoći.
"Sendi Berger (savjetnik za nacionalnu bezbjednost Klintona) je naglasio da se Klinton tokom predizborne kampanje zalagao za uvođenje zone zabrane leta, energičniji pristup dostavljanju humanitarne pomoći i razmatranje opcije ukidanja embarga na oružje BiH", ističe se u memorandumu.
Naredni dokument, od 5. februara, predstavlja zapisnik direktora vašingtonske administracije o daljem djelovanju u BiH. Istaknuto je da bi direktno angažovanje američkih snaga predstavljalo "prelazak Rubikona", te da bi diplomatski angažman u postizanju sporazuma imao smisla samo ako bi postojala volja upotrebe vojne sile, kao i vojno angažovanje u implementaciji sporazuma. U tom trenutku, u salu za sastanke ulazi Al Gor, potpredsjednik SAD.
"Ja se ne slažem s upotrebom sile. Svijet je dozvolio da se strašne stvari dese u BiH, ali ja sam uvijek bio protiv upotrebe kopnenih vojnih snaga, kao što mislim da će i Klinton biti", rekao je Gor. On je istakao da oni neće na sto staviti opciju upotrebe sile, već će kao vodeća supersila pomoći postizanju sporazuma, te da će se na kreativni način identifikovati s muslimanskim svijetom i zalagati se za koaliciju kojom bi dominirale muslimanske zemlje.
U nastavku sjednice u salu ulazi Klinton i Pauel ga informiše da bi bilo kakav mirovni sporazum u BiH zahtijevao angažman kopnenih trupa. Klinton ga pita za savjet, a Pauel odgovara da se to može izvesti, da bi bilo veoma skupo, ali neophodno ako se želi ići u diplomatsku akciju, jer će, kako je rekao, svaki diplomatski dogovor zahtijevati angažovanje vojske za implementaciju. Klinton ukazuje na činjenicu da su SAD angažovane u Somaliji i pita koliko vremena im treba da izađu, na šta mu stiže odgovor "najmanje pola godine".
Berger predlaže da SAD čitav problem prepuste Evropljanima i da se od Evropljana traži da oni sami angažuju vojne snage. Klinton je istakao da se to ne može uraditi jer bi SAD izgubile svoju lidersku poziciju u svijetu, nakon čega je napustio sastanak.
Na sastanku je čak bila iznesena i opcija da bi bilo korisno zaraćenim stranama oduzeti teško oružje.
"Ako bude korišteno samo lako naoružanje, to je igra koju Bosanci (Bošnjaci) mogu igrati. Srbima uzmemo teško naoružanje", navodi se u dokumentu.
Olbrajt: Bombardujmo Banjaluku!
Srbima treba pokazati koja je cijena njihove agresije time što ćemo bombardovati Banjaluku, istakla je Medlin Olbrajt, ambasador SAD u UN-u, u pismu Sendiju Bergeru, Klintonovom savjetniku za bezbjednost, u dokumentu od 14. aprila 1993.
"Treba napasti srpske strateške mete, poput energetskih objekata, komunikacija i infrastrukture u gradovima poput Banjaluke", navela je Olbrajtova.
U ovom dokumentu razmatrane su eventualne unilateralne i multilateralne vojne opcije, a prema mišljenju Olbrajtove, postojeće rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a davale su prostor za takvu mogućnost.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.