Selo Gluha Bukovica udaljeno je tridesetak kilometara od Travnika. Do sela se stiže makadamskim putem koji se zmijoliko provlači uskim riječnim kanjonom. Strme i ogoljele padine planine Vlašić dominiraju jesenjim pejzažem.
U bijelo okrečene seoske kuće izgledaju poput izniklih gljiva na strmim padinama. Gluha Bukovica je, zbog svog geografskog položaja, komunikacijski izolovana od ostatka svijeta. Posjetiocu se čini kao da je ovdje vrijeme stalo. Selo živi patrijarhalnim životom naslijeđenim od prije nekoliko stotina godina. Običnu svakodnevicu u ovom pitoresknom mjestu pomutila je tragedija, koja se dogodila prije nešto više od dvije sedmice kada su mještani, braća Rahim i Šaban Ćosić poginula od posljedica eksplozije protivpješadijske mine zaostale iz proteklog rata. Dogodilo se to u rejonu Prelivoda, na lokalitetu šumskog radilišta između opština Travnik i Kotor Varoš.
Braća su tom prilikom vršila doznaku stabala za sječu za potrebe kotorvaroškog šumskog preduzeća. Nisu se obazirala na upozorenja da je rejon kojim se kreću minsko polje zaostalo iz perioda rata.
Rahim Ćosić je imao 37 godina, a njegov brat Šaban bio je četiri godine mlađi.
Iza njih je ostalo sedmoro maloljetne djece, te supruge, obje u drugom stanju. Rahim i Mustafa nisu bili zaposleni i radili su sezonske poslove, najčešće u šumi.
Supruga stradalog Rahima Mineta Ćosić je u šestom mjesecu trudnoće. Kaže kako poslije tragedije, koja ju je zadesila, ne zna kako dalje.
`Imamo četvoro male djece. Najstarija kćerka ima 15 godina, a najmlađi sin dvije godine. Pored njih imam još jednog sina od osam i kćerku od šest godina`, kaže Mineta.
Dodaje kako je porodica i ranije teško živjela, jer njen suprug nikada nije imao stalan posao i izvor prihoda.
Mineta kaže da joj trenutno pomažu ostali članovi porodice, ali da ni to ne može trajati vječno, jer, kako kaže, i oni teško žive.
Dodaje da su prije nekoliko godina započeli izgradnju kuće, koju su doveli pod krov.
`Ni sama ne znam kako ćemo dalje. Pomažu nam mještani, ali i drugi dobri ljudi. Kad bismo bar kuću mogli završiti`, sa uzdahom kaže Mineta.
Supruga mlađeg brata Hatidža je u osmom mjesecu trudnoće. Gubitak oca najteže je pao osmogodišnjoj Ameli.
Hatidža kaže kako se za Šabana udala kada joj je bilo četrnaest godina i da su sve do trenutka tragedije živjeli sretnim životom.
`Bili smo siromašni, ali sretni. Šaban se radovao sinu, ali nije dočekao da ga vidi`, sa suzama u očima kaže Hatidža.
Sudbina Minete i Hatidže i njihove djece je neizvjesna. Gluha Bukovica je izrazito patrijarhalna sredina gdje je položaj i uloga žena unaprijed predodređena. Muškarci su ti koji rade i stiču dohodak, dok se žene brinu o djeci i domaćinstvu. U ovom selu je nezamislivo da žene mogu biti zaposlene te da mogu zarađivati. Mineta i Hatidža su toga svjesne.
`Kada bismo bar mogli da dobijemo neku donaciju u stoci, sve bi bilo mnogo lakše, jer bismo se bavili poljoprivredom. Ovako, moramo se oslanjati na tuđu pomoć`, kažu Mineta i Hatidža.
Gubitak sinova teško je pao i roditeljima Šaćibi i Muharemu Ćosiću, koji su odavno zagazili u sedmu deceniju života. Rahim je teški šećerni bolesnik, kojem su zbog ove bolesti amputirane obje noge. Skromna penzija koju prima sada je jedini izvor prihoda za cjelokupnu porodicu.
`Sinove ne mogu prežaliti. Da mi je bar da unuke izvedem na pravi put`, kaže Šaćiba.
Porodica Ćosić sa zebnjom dočekuje predstojeću zimu koja je ispod planinskih vrhova Vlašića posebno surova.