"Jezivi su to dani mili, pa je i meni kao djetetu bilo jezivo slušati te priče, ali su mi ih pričali stariji – da o tome ćutim, ali da se ne zaboravi" .
Ove potresne riječi kazao je novinarima mještanin sela Galičići Milovan Gredo, došavši na pomen u susjedno selo Veličane u Popovom Polju, gdje se kod Spomen crkve i kod jame Jagodnjače, na lokalitetu Ržani do, svake godine obilježava pogrom i služi pomen za 223 nevina Srbina popovopoljskih sela koja su ustaše potkraj juna 1941. pohvatale i žive pobacale u jamu.
Jama je, nakon rata bila zabetonirana i nad njom je stajao latinični napis da su tu žrtve fašističkog terora, da bi te iste nevine žrtve, a svi su bili civili, dočekale da tek nakon pola vijeka budu izvađene i dostojno sahranjene u zajedničku grobnicu u selu Veličani, gdje im je podignuta i Spomen crkva.
Gredo kaže da je u jamu bačen i njegov ujak Sava Božić, zajedno sa svojim komšijama, uhvaćen na kućnom pragu, jer su ustaše hvatale sve srpske muškarce i to uglavnom po kućama ili na oranju, po njivama, s obzirom da se rijeka Trebišnjica tek bila povukla sa oranica.
"I moj je ujak razmišljao kao i svi drugi Srbi - njegove mu komšije Hrvati neće ništa, jer im nisu ništa skrivili, a sve su ih pohvatali, povezali i odveli u seosku školu, a odatle kamionima odvozili na jamu, sa koje se samo nekoliko njih spasilo", prisjetio se Gredo, kazivanja svoje majke, jer se on rodio tek deset godina nakon ovog stradanja.
Kaže da niko nije mogao vjerovati da će im to uraditi komšije, te da su najkrvoločniji bili oni koji su sa Srbima imali rodbinske veze, pa je izvjesni ustaša Stole Matić tada i pjevao – Ko će koga, ja ću zeta moga, da bi kasnije njegovi potomci tražili dio srpske zemlje koju su naslijedili njegovi sestrići, koji su nakon zaklanog oca ostali siročad.
Neđo Milić se prisjeća da je, kao mlad čovjek od tridesetak godina, 1991. godine sa trebinjskim speleolozima spuštao u jamu Jagodnjaču, kako bi pomogao vađenju zemnih ostataka svoja dva strica i drugih Srba koji su paćeničkom smrću skončali u jami.
"Mi smo, spuštajući se, došli do trideset petog metra i tu nas je dočekao kamen, a kada smo počeli da sajlom i korpom vadimo taj kamen nismo očekivali toliki posao, jer, naše su žrtve nađene tek na trideset devetom metru. Dakle, po njima je nabacan sloj od pet metara kamena koji je vjerovatno bio i viši, ali se s vremenom slegao. E, tek tada smo postali svjesni njihovog mučeništva, ali smo, zgledavajući se u nevjerici, uporno nastavljali dalje – sve dok nismo i posljednju koščicu, i posljednji ostatak kanapa, opanka, maramice, ili sitnog novca, uzvukli na svjetlo dana", evocirao je uspomene Milić vrlo drhtavim glasom.
Milorad Bošković iz sela Mrkonjići, iako je rođen te nesrećne 1941. godine, ne pamti svoga oca, strica i djeda koji su malo prije njegovog rođenja skončali mučeničkom smrću u Jagodnjači.
"Moj otac Trifko, njegov brat Milorad po kome ja nosim ime i njihov otac Jovan, bačeni su u jamu zajedno sa još 18 naših Mrkonjićana, uhvaćenih na oranju. Vezali sui h po nekolika zajedno, pa bi ih vodili do jame i samo prvoga ubili nad tom jamom, a onda bi njegov leš povukao druge za sobom. I danas, poslije 84 godine, meni je to teško i prepričavati i zamisliti", prisjetio se kroz suze Bošković, napominjući da mu je o tome pričao njegov stric i baba, a ubice su bile njihove komšije iz Dubljana, među kojim je bio i zloglasni Stole Matić, ali i mještani Ravnog.
I Draganu Rikalu je majka pričala o smrti njegovog pokojnog djeda, ali se o tome nije smjelo pričati.
"Nama su stariji prenosili ove priče, ali se javno to nije pominjalo, jer su se ljudi u tom režimu bojali da ne izgube posao, da će otići u zatvor, a zabetonirana jama, latinično obilježje je sve boljelo", kaže on.
Nekim od komšija ubica, koje su popovopoljski Srbi dobro poznavali, nakon rata je bilo presuđeno prijekim sudom i strijeljani su, što nije mnogo ublažilo bol za nevinim ljudima koji su umirali mučeničkom smrću, a tek nakon pola vijeka dostojanstveno sahranjeni…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.