Tri četvrtine svih napetosti i nesporazuma nestaće s ovoga svijeta kad se postavimo u položaj naših protivnika i shvatimo njihovo stajalište. Mahatma Gandi
Veliko istraživanje beogradskog psihologa dr Nebojše Petrovića provedeno na 4824 mladih ljudi - uglavnom studenata - iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine potvrdilo je da na spremnost za etničko pomirenje utiču brojni socijalni, društveni i psihološki faktori.
Pokazalo se da najviše rezultate na Skali spremnosti za pomirenje imaju ispitanici iz miješanih brakova, potom Hrvati, pa Srbi, i na kraju Bošnjaci. Činjenicu da su Hrvati iz uzorka spremniji na pomirenje od Srba i Bošnjaka autor istraživanja tumači time što je polovina hrvatskog uzorka ispitivana u Rijeci, gdje studiraju osobe iz Istre i okoline Rijeke, regije koja je i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji slovila kao jedna od najliberalnijih i najtolerantnijih. Najmanju spremnost Bošnjaka, pak, objašnjava time što je među ispitanicima iz bosanskog uzorka bilo dosta direktnih žrtava rata, barem u smislu da su izgubili imovinu, kuće i imanja.
Ispitanicima je potom ponuđeno 20-ak društvenih ciljeva, od jake privrede i borbe protiv kriminala do evropskih integracija i povećanja nataliteta, a oni su trebali izabrati one ciljeve koji su njima lično najvažniji. Pokazalo se da najmanju spremnost za pomirenje u sva tri naroda iskazuju oni kojima su najvažniji društveni ciljevi jačanje odbrambenih snaga, izgradnja jake nacionalne države i rast nataliteta.
Pokazalo se, takođe, da razlike među ispitanicima u najvećem broju osobina puno više zavise o odnosu prema pomirenju nego o nacionalnoj pripadnosti. Drugim riječima, ljudi iz sva tri naroda koji su skloniji pomirenju istovremeno su međusobno vrlo bliski po vrijednostima za koje se zauzimaju, po uvjerenjima, stavovima i pogledu na život, pa autor zaključuje da „prije oni čine homogenu grupu nego svi pripadnici iste nacije“.
Što je još zanimljivije, i protivnici pomirenja – iako „drugu stranu“ vide kao najveće protivnike i vječite neprijatelje – po mnogočemu su slični upravo takvim istim ljudima s druge strane, mnogo sličniji nego svojim sunarodnicima drukčijih svjetonazora (i drukčijeg odnosa prema pomirenju). Kako ističe dr. Petrović, “to ne treba previše čuditi ako imamo u vidu da su najzapaljiviji ‘branioci srpstva od balija’ sve vrijeme slušali pretežno islamsku muziku, ili da danas najveći nacionalistički ekstremisti u Hrvatskoj uživaju slušajući prije svega srpske turbofolk pjevačice“.
Inovjerac nije ljudsko biće
To je možda i najzanimljiviji rezultat cijelog istraživanja. Činjenica da ljudi koji imaju sličan odnos prema pomirenju – bilo da je pozitivan ili negativan – i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni imaju i sličan socio-psihološki profil, odnosno bliska uvjerenja, vrijednosne i ideološke orijentacije – znači, sličan pogled na svijet – znači da osnovna linija podjele među ljudima i narodima bivše Jugoslavije ne samo što nije identična liniji nacionalnog razgraničenja nego upravo presijeca svaku naciju. Autor istraživanja smatra da bi već i samo osvještavanje te činjenice moglo imati „vrlo pozitivan efekt na osjećaj sličnosti s ljudima s druge strane nacionalne granice“.
Ta se sličnost vidi i na pitanju o životnim vrijednosnim orijentacijama, kod kojeg se ispitanike, zavisno o njihovim odgovorima, svrstavalo u jednu od osam poznatih vrijednosnih orijentacija (autoritarnost, konformizam, humanitarnost, religioznost, ravnopravnost polova, demokratičnost, opšti aktivizam, društveni aktivizam). Kao značajne prepreke pristepenu procesu pomirenja pokazale su se autoritarnost i religioznost: ispitanici s ovim orijentacijama u sva tri naroda su iskazivali najmanju spremnost za pomirenje.
Posebno je zanimljiv podatak da su oni koji visoko vrednuju religiju manje spremni i da oproste i da rehumaniziraju protivnika, odnosno da u njemu vide ljudsko biće. Kako sarkastično komentariše autor istraživanja: „Ovdje nije bilo iznenađujućih povezanosti, osim paradoksa s religijom, ali je i taj paradoks bio očekivan.“
Slično je dobijeno i kod ispitivanja životnih stilova, kad su ispitanici na osnovi svojih odgovora svrstani u neki od deset stilova: utilitarni, spoznajni, religijski, „rukovođenje i moć“, altruistički, porodični, „popularnost i slava“, egoistički, prometejski, hedonistički. Opet se pokazalo kako je težnja ispitanika da proživi život kao dobar vjernik, u skladu s učenjem vlastite vjere, povezana s manjom spremnošću za pomirenje. Jedino je religijski stil negativno povezan sa sva četiri faktora spremnosti za pomirenje (nepovjerenje, saradnja, oprost, rehumanizacija protivnika), što je potpuno suprotno onome što bi vjera trebala davati čovjeku.
Ljevičari za pomirenje spremni
U pokušaju da objasni taj „religijski paradoks“, dr Petrović piše: „U našoj regiji izgleda da ljudi u svojoj vjeri vide prije svega posebnost i nešto što ih razdvaja od drugih. Deklarisano religiozni ispitanici očito nisu to zbog načela svoje vjere, nego prije zbog naglašavanja jedine jasno vidljive razlike među ovim narodima, čime održavaju granice nacionalnog identiteta.
Mali broj ‘vjernika’ je, po svemu sudeći, čuo za opšteljudske poruke svoje vjere, a još manji ih je razumio. Oni koji bi im trebali objasniti suštinu vjere, osim u rijetkim slučajevima, ne ulažu ni najmanje truda u tom pravcu, štaviše, oni potkrepljuju tu posebnost koja može biti ugrožena kad god se ne držimo podalje od inovjernih.“
Kod ideoloških orijentacija pokazalo se da oni koji sebe smatraju liberalnijim pokazuju veću spremnost za pomirenje od onih koji se procjenjuju konzervativnima. Što se tiče političke podjele ljevica-desnica, tu su razlike još veće.
Naime, stepen slaganja ispitanika s pojedinim tvrdnjama iz Skale pokazao je da se mogu izlučiti dva jasna faktora – jedan zasićen tvrdnjama u vezi interesa nacije, porodice, poštovanja hrišćanskih vrijednosti, tradicije i protivljenja abortusu (što je autor nazvao „desničarskim“ faktorom), i drugi, s tvrdnjama koje zastupaju veću ulogu sindikata, besplatnu zdravstvenu zaštitu i školovanje te otvorenost prema uticajima drugih (taj faktor autor je nazvao „ljevica“).
Pokazalo se da je spremnost za pomirenje jasno negativno povezana s „desničarskim“ faktorom, posebno s nepovjerenjem prema drugoj strani, dok je povezanost s „ljevičarskim“ faktorom izrazito pozitivna, i to posebno sa spremnošću za saradnju i rehumanizacijom protivnika.
Autor ističe da rezultati „jasno pokazuju kako u sve tri nacionalne grupe skorovi na ljevičarskom faktoru rastu, a na desničarskom opadaju s porastom spremnosti za pomirenje“.
Posmatrano je i kako na spremnost za pomirenje utiče sklonost nacionalizmu, koja je detektovana tvrdnjama u kojima ispitanici nekritički veličaju vlastitu naciju i podcjenjuju druge nacije, ističu nepovjerenje u druge i podržavaju podvojenost među narodima.
Rezultati su pokazali izrazito visoku negativnu vezu nacionalizma i spremnosti za pomirenje: u sve tri države s porastom spremnosti za pomirenje značajno opada nacionalizam, a odnos prema nacionalnim manjinama postaje daleko pozitivniji. I obrnuto: s porastom protivljenja pomirenju značajno se povećava i stepen izraženosti nacionalizma i ograničavanja prava manjina.
Ta je povezanost, piše dr Petrović, „toliko velika da se može čak postaviti pitanje nije li onda svrsishodno da spremnost za pomirenje identifikujemo isključivo s nedostatkom nacionalizma“.
Ispitivana je i socijalna distancija koju pripadnici sva tri naroda osjećaju prema pripadnicima druga dva naroda, ali i prema ostalim narodima u njihovu okruženju. Očekivano se pokazalo da je socijalna distancija vrlo visoko povezana sa spremnošću za pomirenje: ispitanici koji osjećaju socijalnu bliskost s drugim narodima mnogo su spremniji za pomirenje od onih koji ne prihvataju odnose s pripadnicima inih naroda.
No, kako ističe autor, ovdje su gotovo u istoj mjeri izražene i povezanosti sa socijalnom distancijom prema svim drugim narodima: i kod Srba i kod Hrvata i kod Bošnjaka oni koji su spremniji za pomirenje imaju manju socijalnu distanciju prema svim narodima u okruženju. „To ukazuje kod protivnika pomirenja na generalni negativniji odnos prema svim narodima osim svog. Dakle, izgleda da oni nemaju nešto protiv isključivo Srba ili Hrvata, kao bivših ratnih protivnika, već su prilično zatvoreni prema svim nacijama“, piše autor.
Ratne traume nisu presudne
Što se tiče psiholoških osobina, pokazalo se da one manje utiču na spremnost za pomirenje nego ranije navedene socijalne karakteristike: npr. agresivnije osobe zaista su manje spremne na pomirenje, ali ta povezanost nije tako uvjerljiva kao one s nacionalizmom ili socijalnom distancijom.
Jedno od otkrića istraživanja jest da traumatičnost ličnog iskustva ne utiče presudno na spremnost za pomirenje. Naime, povezanost doživljene ratne traume i spremnosti za pomirenje postoji, u smislu da stradalnici teže prihvataju pomirenje, ali je ta povezanost neusporedivo manja od očekivanja. Autor tvrdi da „ovo jasno govori da i među onima koji su imali vrlo traumatična ratna iskustva može postojati veliki potencijal za pomirenje, dok, s druge strane, među onima koji nisu ni osjetili strahote rata možemo naći protivnike pomirenja“.
U zaključku istraživanja dr Nebojša Petrović ističe da je pomirenje „nešto što se tiče svih članova društva koje je bilo u konfliktu i do njega nije moguće doći bez saglasnosti velike većine članova društva“. Ovo istraživanje je, prema njegovim riječima, pokazalo da u sve tri zemlje ima mnogo ljudi spremnih da pristupe pomirenju, te on zaključuje:
„Posebno bi bilo značajno osvijestiti ljudima sličnosti koje očito postoje između njih. Pokazati da najneprijatniji slučajevi i najmračniji pojedinci nisu sve ono što postoji na drugoj strani. Da tamo, s druge strane, ima najviše ljudi koji dijele iste brige i raduju se istim stvarima kao i oni sami. I koji isto tako strepe i plaše se naše strane na osnovu slike koja je stvorena o nama na osnovu najgorih s naše strane.“
Hrvati i Srbi vide se identično
Dr Petrovića je zanimalo i kakve stereotipe Hrvati, Srbi i Bošnjaci imaju jedni prema drugima. Pokazalo se da Srbi najčešće vide Hrvate kao nacionaliste, podle, hladne, nadmene i dvolične, ali i kulturne i rodoljubive. Hrvati najčešće vide Srbe kao ratoborne, nacionaliste i agresivne, ali i rodoljubive.
Srbi najčešće vide Bošnjake kao religiozne, fanatične, fundamentaliste i nazadne, ali i gostoljubive. Bošnjaci najčešće vide Srbe kao okrutne, ratoborne, nacionaliste, nasilne i agresivne, ali i ponosne. Posebno ističu okrutnost Srba.
Bošnjaci najčešće vide Hrvate kao dvolične, podle, lukave, nacionaliste i neiskrene, ali i kulturne. Hrvati najčešće vide Bošnjake kao religiozne, a potom kao gostoljubive, pa kao konzervativne, duhovite, tradicionaliste i vesele.
Autor istraživanja zaključuje da Srbi i Hrvati jedni druge vide identično, i ta slika je donekle, ali ne pretjerano negativna. Bošnjaci u toj nijansi vide i Hrvate, dok Hrvati Bošnjake vide nešto manje negativno, gotovo na granici neutralnosti. Opšti stereotipi su najnegativniji između Srba i Bošnjaka, a posebno je negativna slika Srba u očima Bošnjaka, što je i razumljivo imajući u vidu da se najsuroviji rat vodio u BiH, te da je bošnjački narod najviše stradao.
Rat su počeli Arkan i Merčep
Sedamnaest godina nakon rata Hrvati i Srbi još se mrze kao psi, a Bošnjaci i dalje nikome ne vjeruju.
Nasreću, gornja rečenica nije potpuno istinita. Na nesreću, nije ni potpuno pogrešna: 17 godina nakon rata predsjednik Srbije javno tvrdi da je „Vukovar srpski grad“, dok čelnik drugog najvećeg hrvatskog grada ističe da „Srbi moraju znati gdje im je mjesto“. Suočen s retorikom preslikanom iz ratnih godina, čovjek zaista može pomisliti da se ništa nije maklo s mrtve tačke.
U ovih 17 godina napisani su milioni stranica o tome što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, ali je najmanje pisano o načinima da se spirale međuetničke mržnje prekinu. Tu prazninu ispunjava knjiga beogradskog socijalnog psihologa dr. Nebojše Petrovića „Psihološke osnove pomirenja između Srba, Hrvata i Bošnjaka“, temeljena na istraživanju koje je autor proveo na gotovo 5000 ispitanika iz Hrvatske, Srbije i BiH.
U uvodu knjige autor obrće raširenu tezu da su do međuetničkog nasilja dovele vjekovne mržnje između naroda bivše Jugoslavije: njegova je teza da nisu mržnje dovele do nasilja, nego nasilje do mržnji. Konkretno, dr. Petrović tvrdi da su brutalni zločini paravojnih snaga bili onaj presudni faktor koji je u kratkom roku podstaknuo međuetničku mržnju, dotad slabo izraženu.
„Možemo tvrditi da kasnije ogromno nasilje nije posljedica dotadašnjih mržnja među narodima, nego je jedino toliko visoka nametnuta nivoa nasilja mogla porušiti čvrsto zajedništvo koje je postojalo među ovim narodima“, piše autor.
Ističući da su južnoslovenski narodi desetljećima živjeli u zajedničkoj državi, temeljenoj na ideji „bratstva i jedinstva“, autor tvrdi da je ta ideja bila autentično prihvaćena u najširim slojevima stanovništva.
„Dokaz za to su i ogroman broj mješovitih brakova i izrazito nizak stepen socijalne distancije zabilježen u svim istraživanjima do pred kraj osamdesetih. Ova bliskost je posebno bila izražena u etnički mješovitim sredinama u Hrvatskoj i gotovo u cijeloj BiH“, piše dr Petrović, dodajući da su i u doba SFRJ postojale „enklave mržnje“, npr. u dijelovima dalmatinskog zaleđa, Hercegovine ili bosanskog Podrinja, uglavnom u selima, ali i ističući da su te enklave bile „zanemarive po veličini i uticaju“.
Za širenje etničkih mržnja autor optužuje nacionalistička vođstva novih država, prije svih Slobodana Miloševića. Nakon dolaska HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, Beograd je kod hrvatskih Srba „poticao negativna sjećanja na zločinačku Pavelićevu državu, od koje se Tuđman nije želio jasno distancirati i tako obezvrijediti napade. Čak ih je i potkrepljivao govoreći da je ta država bila izraz ‘istorijskih težnji hrvatskog naroda’, kao i brojnim otpuštanjem Srba s radnih mjesta...“
Govoreći o zloj ulozi tadašnjih medija, dr Petrović ističe Radio Knin, koji je „ustrajavao u iznošenju neistina i uvjeravanja u razjedinjujuće mitove, što je okrenulo jedne bespomoćne ljude protiv drugih jednako nevinih ljudi“.
No, autor primjećuje da uza sve to podrška militantnom nacionalizmu u Jugoslaviji ni pred sam rat nije bila baš razvijena, pa su nacionalistički političari, da bi raspirili mržnju, morali u pomoć pozvati „male grupe naoružanih nasilnika“, čije su nekontrolisane akcije i masakri civilnog stanovništva zatrovale međuetničku atmosferu u zemlji.
„Srž najvećih i najzloglasnijih paravojnih jedinica činili su fudbalski huligani“, piše dr Petrović, s neskrivenom aluzijom na Željka Ražnatovića Arkana, predratnog vođu navijača „Crvene zvezde“ i ratnog komandanta srpskih paravojnih jedinica koje su počinile velike zločine protiv nesrpskog civilnog stanovništva u Hrvatskoj i BiH.
No, lako je dokazati da su i druge strane imale svoje paravojne lidere koji su svojim etničkim zločinima proizveli strah kod stanovništva druge nacionalnosti: jednome od njih, Tomislavu Merčepu, u Zagrebu se upravo sudi zbog takvih zločina.
Kako bi utvrdio individualni potencijal da se pristupi pomirenju, autor je konstruirao „Skalu spremnosti za pomirenje“. Skala je sadržavala 40 tvrdnja kojima su ispitanici izražavali svoje slaganje ili neslaganje, a obuhvatale su glavne faktore spremnosti za pomirenje: 1) nepovjerenje, 2) saradnja, 3) opraštanje i 4) rehumanizacija protivnika.
Istraživanje je provedeno na 4824 ljudi, mahom studenata, iz tri navedene države bivše Jugoslavije. Ispitivani su studenti univerziteta u Rijeci, Zagrebu, Banjaluci, Sarajevu, Nišu, Novom Sadu i Beogradu: iz Hrvatske ima 1272 ispitanika.
Dr Nebojša Petrović, beogradski socijalni psiholog i autor knjige ‘Psihološke osnove pomirenja Srba, Hrvata i Bošnjaka’: Mnogo smo sličniji nego što mislimo
U uvodu knjige negirate raširenu tezu da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji izazvani vjekovnim mržnjama između njenih naroda?
− Ne bih rekao da je ta teza raširena, barem među ozbiljnim istraživačima. Objektivna analiza odnosa među narodima nije prepoznavala takve mržnje. Primjer su istraživanja socijalne distancije koja su u raznim dijelovima tadašnje SFRJ proveli istraživači različitih nacionalnosti. Sva ta istraživanja, skoro sve do 1990. godine, jednodušno pokazuju gotovo potpun izostanak socijalne distancije i prihvatanje i najbliskijih odnosa s osobama iz drugih južnoslovenskih naroda. Doduše, i tada je postojala socijalna distancija, ali samo prema Albancima.
Što to znači za proces pomirenja?
− Prije svega, pojam pomirenja često se razumije na različite načine. Najjednostavnije, pomirenje bi značilo povratak života u normalne tokove; ne ulazak u raj, nego u svakodnevicu u kojoj nećemo biti potpuno opterećeni mislima vezanim uz sukob i osjećajima, većinom negativnima, prema prijašnjim protivnicima, u kojoj ćemo imati razrađene objektivne mehanizme, od pravnih do psiholoških, koji će nam pomoći da nadvladamo buduće nesuglasice koje su kao dio života neizbježne, a ne da ih stalno povezujemo s prethodnim sukobom i razmišljamo “što se drugo od Srba/Hrvata... moglo i očekivati”.
Koji bi bio glavni pokazatelj pomirenja?
− Mene najviše zanima da generalno dođe do balansiranije slike druge strane. Normalno je da svoju grupu procjenjujemo donekle bolje nego grupe kojima ne pripadamo, ali u doba sukoba imamo potpuno polariziranu sliku, gdje smo “mi” idealizovani, dobri, pošteni, s potpuno plemenitim i ispravnim ciljevima, oni koji su nezasluženo patili..., dok je druga strana zla, podla, njihovi ciljevi nepravedni, a eventualna patnja potpuno zaslužena.
U svakom društvu stalno postoje ekstremne grupe koje imaju takve stavove o Drugome. Ali promjena takvih stavova i osjećaja kod najvećeg broja građana jest pokazatelj pomirenja. Promjena nikad neće, niti može biti takva da veliki broj građana kaže: “Mi smo loši, a oni su dobri.” Dovoljno je da kažu: “Mi smo nešto bolji, ali niti smo mi savršeno dobri i pravedni, niti su oni potpuno loši i nepravedni, s izuzetkom konkretnih zločinaca.”
Kako to da su na pomirenje najmanje spremni ispitanici koji visoko vrednuju religiju? Zar ne bi trebalo biti obrnuto?
− U našim društvima religija je prije svega dio nacionalnog identiteta, a manje je povezana sa sadržajem vjerskih dogmi; kod mnogih uopšte nije povezana. A nacionalni je identitet negativno vezan sa svim aspektima međugrupnih odnosa, te ovi rezultati ne iznenađuju.
U istraživanju imam jedno pitanje o ličnoj spremnosti na oprost, koje je formulisano gotovo identično kao u Novom zavjetu, s tim što je dodana odrednica “Srbima”, “Hrvatima” itd. Jedan ispitanik, student Teološkog fakulteta, na skali slaganja od 1 do 5 zaokružio je odgovor 1 – “uopšte se ne slažem”. Zar to nije u potpunoj suprotnosti s onim što bi moralo biti osnovna ideja koja bi se trebala učiti i prihvatiti na tom fakultetu?!
Ističete da po spremnosti za pomirenje, ali i brojnim drugim odlikama, veće sličnosti postoje između dijelova različitih naroda nego unutar istog naroda. Kako to tumačite?
− Tokom rata ljudi stiču stereotipnu sliku o drugoj strani. Javlja se depersonalizacija pripadnika drugog naroda, svi se vide kao više-manje isti, čemu prethodi i dehumanizacija, jer se prenose samo loše informacije i slika se stiče na osnovi onih najgorih. Dio tog procesa su i tačne informacije, ali je konačni zaključak duboko netačan.
Npr., prenose se informacije o realnim Arkanovim zločinima, a onda se dodaje da je on Srbin, što je takođe tačno, te da su svi Srbi isti, a kako znamo kakav je jedan, to možemo reći i za sve. U procesu pomirenja ne možemo obrnuti neku istinu i reći da neki zločin nije postojao, ali moramo provesti personalizaciju druge strane.
Kako se to provodi?
− Činjenica Arkanovih zločina ostaje, ali njena potpuno neopravdana generalizacija na sve Srbe mora biti poništena. Zato je od goleme važnosti osvijestiti ljudima da i s druge strane ima onih “koji nepoznati od tebe žive tvojim životom”, kako reče Tin. I čak da su nam neki od “njih” po životnim vrijednostima, idealima, muzici koju slušaju i knjigama koje čitaju bliži nego neki koji žive uz nas i s kojima dijelimo nacionalnost i državljanstvo.
A vrlo je poznato da kad otkrijemo da nam je neko po nečemu sličan, to povećava bliskost među tim osobama. Zato je upućivanje na tu realno postojeću bliskost − koju ljudi polako otkrivaju kroz lične kontakte, preko gledanja filmova i slično − vrlo važno za proces pomirenja.
Zašto se 17 godina nakon rata ljudi još uvijek toliko mrze?
− Ne bih se složio s vama. Uporedimo situaciju u odnosima između Srbije i Hrvatske 1996. i 2012. godine. Je li bilo sigurno putovati 1996. godine? Je li bilo viza? Možemo li danas kupiti Bajadere ili Pelinkovac u svakoj prodavnici u Beogradu, jesu li tokom ljeta billboardi po Srbiji prepuni poruka “Tako lijepa, tako blizu”, imamo li vrlo česte muzičke koncerte u objema državama, imamo li praktično zajedničku košarkašku ligu?
Jesmo li već godinama članovi zajedničke ekonomske organizacije CEFTA? U knjigama o pomirenju, kad se navodi što je sve nužno učiniti, nabrajaju se baš ovi elementi. Praktično, svi su ispunjeni. No, složio bih se da ne možemo reći da je proces pomirenja završen.
Što je još potrebno?
− Osim grupica ekstremista koji postoje svuda, što je zaista veliki problem koji još uvijek uključuje veliki dio stanovništva? To su konfliktni nacionalni narativi koji djeluju automatski, kao prečaci u mišljenju, i uzimaju se zdravo za gotovo. Oni su stvoreni i očvrsnuli su tokom sukoba, ali su ostali po inerciji, pa kad neko npr. u Hrvatskoj spomene Srbe ili Srbiju, i dalje se kod mnogih u glavi automatski upali crvena lampica i javi neki stepen sumnjičavosti. Naravno, ovo važi i za drugu stranu.
Kako pomiriti različite snage unutar jednog društva, koje ne gledaju jednako na proces pomirenja?
− Preporučio bih nešto što bih nazvao “multitrack pomirenje” − pomirenje različitih brzina kod različitih dijelova populacije. Niti ko ima pravo prisiljavati druge na pomirenje ili na bratstvo i jedinstvo, niti ko ima pravo drugima zabranjivati kontakte, saradnju, ako žele, i ljubav. Nije dobro da čitava društva, sastavljena od različitih ljudi, idu istom brzinom u smjeru pomirenja. Nekima bi to bilo prebrzo, drugima presporo, i malo bi ko bio zadovoljan.
Ako se dopusti da svako ide brzinom koja mu odgovara, proces pomirenja bio bi brži, jer bi se najprije sastali oni koji su najsličniji i najzainteresovaniji, koji bi vjerovatnije doživjeli pozitivna iskustva i tako onim sumnjičavijima dali podsticaj da i oni krenu tim putem. Ne može se očekivati da čitava društva budu u idealnim odnosima, ali može se stvoriti prihvatljiv i pozitivan balans za koji bi se većina nas složila da ga možemo nazvati pomirenjem.
Kakva su vaša lična iskustva s ratom u bivšoj Jugoslaviji?
− Srećom, nisam učestvovao u ratu, niti moji bližnji. No, svi smo indirektno bili pogođeni, barem ekonomski. Zbog sankcija smo proživotarili veliki dio života, čitavo zadnje desetljeće 20. vijeka. Ne samo da nismo putovali ni na more, ni u inostranstvo, nego smo teško osiguravali i osnovne potrebe, pa moja je porodica prvi televizor u boji kupila 2001. godine. No, sve je to sitnica prema iskustvima ljudi koji su preživjeli logore i kojima su stradali najbliži
