Oduvijek se vjerovalo da vampiri, besmrtna bića koja piju krv, porijeklo vuku iz istočne Evrope, a kao kolijevka tih priča pominjala se Transilvanija u Rumuniji, ali njemački istoričar Petar Mario Krojter odlučio je da razbije taj mit i kolijevku ovih stvorenja smjesti i u BiH.
Međutim, Krojter je došao do podataka da su vampiri bh., srbijanska i hrvatska tvorevina.
"Prvi pisani izvori o tim strašnim bićima ne dolaze iz Rumunije, nego iz priča iz BiH, Srbije i Hrvatske", izjavio je njemački naučnik, koji je doktorirao na temu vjerovanja o vampirima.
Krojter, koji je autor djela "Vjerovanje u vampire u jugoistočnoj Evropi", ispričao je za "Deutsche Welle" kako se odlučio istražiti taj fenomen, a zahvaljujući mukotrpnom radu otkrio je da, suprotno mišljenju mnogih, prvi podaci o vampirima dolaze sa naših područja.
On je u svojim istraživanja došao do podataka da prvi pisani dokumenti o toj temi potiču još iz vremena cara Stefana Dušana, u čijem se ukazu iz 6942. godine "sveštenicima zabranjuje učestvovanje u iskopavanju i spaljivanju leševa za koje se pretpostavljalo da imaju čarobne moći".
U istraživanju njemačkog naučnika stoji i da je početkom 18. vijeka u selu Medveđa u današnjoj Srbiji pri padu sa zaprežnih kola poginuo izvjesni Arnont Pavle, koji je došao s Kosova, gdje ga je progonio vampir. Pavle se, navodno, premazao krvlju samog vampira da bi ga se oslobodio.
Slučaj Arnonta Pavla prva je konkretna istorijska priča u kojoj se spominje fenomen vampira, a ona se dogodila oko 1720. godine.
Pet godina kasnije u jednom mjestu na sjeveru Bosne, a koje se u izvorima naziva Gradišk, spominje se kako se izvjesni Petar Plogojević vratio iz mrtvih, a u izvještaju iz sela Medveđa govori se o jednoj ženi, Milici, koja je navodno uzrokovala smrt 50 ljudi.
Krojter kaže da starih priča o vampirima ima i u Hrvatskoj, i dodaje priču o zanimljivom vjerovanju u "kršnike". Naime, za njih se u Dalmaciji vjerovalo kako su ljudi rođeni u posebnim okolnostima, te kako imaju sposobnost borbe protiv vampira. Protiv njih se ne bi borili u ljudskom obliku, nego bi se s vampirima borila njihova duša.
Interesantno je da prvi pisani izvještaji iz Rumunije, za koju se vjerovalo da je "domovina" priča o vampirima, datiraju tek nekoliko decenija nakon priča s naših prostora. Iz Rumunije je potekla priča o Vladu Tepešu, brutalnom vojskovođi koji je uživao u mučenju protivnika, a kojeg je besmrtnim učinio Bram Stoker, autor romana o grofu Drakuli.
Krojter je tokom svojih istraživanja otkrio da su narodna vjerovanja o vampirima puno drugačija od ustaljenih.
Tako, na primjer, nema podataka o tome da vampiri piju krv. To je vjerovanje nastalo u 18. vijeku pogrešnim tumačenjem. Ljudi su bili šokirani kad bi vidjeli leševe sa krvi u ustima, ali, zapravo se radi o tečnosti koja nastaje prilikom raspadanja.
Vjerovanja
Sloveni su, kao i većina starih naroda, smatrali da će, ako se tijelo mrtvog čovjeka ne spali, njegova duša ostati zauvijek zarobljena na ovom svijetu i nikad neće naći mira. Zato su svoje mrtve podvrgavali "tretmanu" u kome su ih spaljivali na velikoj lomači i tako ih ispraćali u "vječna lovišta".
Međutim, dešavalo se, naročito za vrijeme ratova ili velikih bolesti, da tijelo uopšte ne bude pronađeno i ne bude ispraćeno kako dolikuje, što je, navodno, dovodilo do toga da nesrećnik ubrzo počinje da ustaje noću i ubija ljude.
Uništavanje vampira
Metode uništavanja vampira jednako su različite kao i priče o njima. Ako je bilo poznato o kome se radi, onda bi seljaci otišli na groblje i iskopali leš.
Ukoliko je tijelo bilo u dobro očuvanom stanju, tada bi mu ponekad odsjekli glavu, ali većinom su leš spaljivali, a pepeo rasipali.
Međutim, ako nije bilo poznato ko je vampir, onda su se ljudi sami štitili od napada. U tu svrhu se, na primjer, koristio bijeli luk, kojim su premazivane pukotine na prozorima i vratima ili su na kuću i vrata crtani krstovi. To se u nekim dijelovima Evrope upražnjava čak i danas.