Neopisiv je trenutak kada čujete eksploziju i vidite svoje dijete u krvi, ranjeno. To je moja priča nakon povratka na svoju zemlju u sarajevskoj opštini Vogošća, kaže Alma Alić.
Ona u vogošćanskom naselju Gora s porodicom živi u kući svega 15 metara udaljenoj od minskog polja.
`U početku se tresete od straha kada znate gdje su mine i vidite ih. Život ide dalje, sin mi je ostao živ s posljedicama po zdravlje i traumom, ali mine su još tu. Već 15 godina ne mogu do bunara s vodom da ga očistim, jer je put do njega 'popločan' minama`, priča Alma Alić.
Podaci Centra za deminiranje BiH (BH MAC) pokazuju da Almina priča nije izuzetak jer zaostale mine u BiH direktno ugrožavaju više od milion ljudi.
Pod minama je još 1.889 kilometara kvadratnih, a za njihovo uklanjanje potrebno je više od milijardu KM.
Kada će naša zemlja, u kojoj su od 1996. do 2006. godine 1.594 osobe stradale od mina, biti `očišćena`, niko ne želi da procjenjuje. Prema još važećoj državnoj `protuminskoj strategiji`, do 2009. godine sva rizična područja trebala bi biti trajno obilježena, ali ne i deminirana. Do kraja ove godine trebalo bi da bude završena još jedna državna strategija (2009-2019) koja će pokazati koliko je zaista novca potrebno za uklanjanje ubojitih naprava zaostalih iz rata u BiH, okončanog prije 12 godina.
Nadležnost Oružanih snaga BiH
Domaće institucije do sada su, uglavnom, čekale donatore. Prije desetak dana sve nadležnosti za deminiranje Oružane snage BiH preuzele su od EUFOR-a. No, od njih, odnosno iz Ministarstva odbrane BiH nismo dobili odgovore na pitanja kojim kapacitetima za deminiranje raspolažu, koja će im područja BiH biti prioriteti.
Statistike pokazuju da se broj stradalih u odnosu na raniji period drastično povećao. U 2005. godini je zabilježeno 19 žrtava od mina, a u prošloj godini taj broj je povećan na 35. Samo u ovoj godini mine su odnijele pet ljudskih života.
U BH MAC-u tvrde da ljudi ulaze u minska polja radi osiguranja egzistencije svojim porodicama.
`U periodu od 1996. do 2006. godine u BiH su bile 1.594 žrtve mina. U zadnjih nekoliko godina, u odnosu na raniji period kada su stradala djeca, najviše stradaju odrasli. U 2006. godini broj nesreća nije zadržao trend opadanja, već se čak i drastično povećao. U pitanju su odrasli ljudi koji, i pored upozorenja, ulaze u rizična područja riskirajući živote kako bi osigurali egzistenciju`, kazali su u Centru za deminiranje u BiH (BH MAC).
Područja najugroženija minama su Hercegovačko-neretvanski kanton, Tuzlanski kanton, region Doboja i Brčko distrikt.
Vlasti donatore zadržavaju protivminskom strategijom
`Iz donatorskih sredstava godišnje se za deminiranje prikupi 50 do 60 miliona KM, što nije mala svota, ali jeste kada se pogleda koliko je potrebno novčanih sredstava da se naša zemlja očisti od mina. Prema najgrubljim procjenama, to je više od milijarde KM, nešto više od 100 miliona godišnje do 2020. godine`, kaže Mustafa Alikadić, član Komisije za demiranje u BiH pri Ministarstvu civilnih poslova BiH.
Dodaje da je u toku izrada novog strateškog dokumenta za protuminsku akciju 2009–2019. koja će dati tačne podatke koliko je sredstava potrebno.
`Prema postojećoj strategiji 2005-2009. trajno se do 2009. godine mogu obilježiti sva rizična područja, ali ne i deminirati. Da bismo zadržali donatore, neophodna nam je nova strategija koja će biti predočena na konferenciji Otavske konvencije u Jordanu`, ističe Alikadić.
Napominje da državna ministarstva nisu dužna izdvajati novac za deminiranje.
`Ni Ministarstvo civilnih poslova BiH niti bilo koje drugo nije dužno da izdvaja godišnje novčana sredstva za deminiranje, niti su ih izdvajali. U novoj strategiji ćemo zatražiti da izdvajaju sredstva, da se svi nivoi vlasti u BiH prepoznaju u ovome. Vijeće ministara BiH ne finansira direktno deminiranje, ali odobrava budžet za finansijsku strukturu BH MAC, sa šest miliona godišnje. Svijetli primjeri izdvajanja su pojedine opštine poput sarajevskih Stari grad, Novi grad, i Centar`, navodi Alikadić.
Stanko Slišković, sekretar Federalne uprave civilne zaštite, smatra da je potrebna jedinstvena strategija deminiranja u BiH, koja bi uključila sve institucije u finansiranje.
Mine otežavaju i gašenje požara
`Čuo sam za inicijativu jednog parlamentarca o osnivanju federalnog fonda za deminiranje. Mislim da bi taj fond dobro došao ukoliko bi služio za namicanje para jer mi već imamo institucije koje su zadužene za projekte poput BH MAC. Država u svom proračunu izdvaja sredstva za njegov rad. Činjenica je da još imamo veliku površinu pod minama koja otežava život, a svjedoci smo ovogodišnjih velikih požara, od kojih se jedan broj nije mogao gasiti zbog mina`, kazao je Slišković.
Sarajlija Sead Muratović je 1992. godine nastradao od mine. Osam godina kasnije je sa još nekoliko drugova osnovao Eko-sportsku grupu koja na razne načine pomaže ne samo žrtvama mina, već i socijalno ugroženoj djeci. Certificirani su i za ronilačku obuku policije i spasilačkih službi.
`Stalno se donose neke strategije. Ovim tempom, BiH neće biti deminirana ni za 200 godina. Situacija je alarmantna jer se broj stradalih od mina povećava. Ljudima je zbog mina uskraćena osnovna potreba, a to je da se kreću. Kada čovjek zbog mine ostane bez obje noge, kod nas je sva pomoć da mu se da krava, a za njom opet treba trčati`, ogorčen je Muratović.
Tvrdi da su ljudi primorani da sami uklanjaju ubojite naprave sa svojih imanja, navodeći kao primjer Brčko.
`Imate ljude čiji su hektari i hektari privatnog zemljišta minirani. Neće neko iz opštine doći i dati mu neku opštinsku parcelu dok se to ne deminira. Nije on prioritet. A ljudi moraju od nečeg živjeti. Opštine su preuzele na sebe odgovornost za minska polja, ali neće da izdvajaju sredstva`, smatra Muratović.
Iz godine u godinu sve više žrtava
Ističe da njegova Eko-sportska grupa na svoj način pokušava bar na djecu uticati da ne zalaze u minska polja.
`Naš fokus su ruralna područja. Djeca moraju znati kakvu opasnost nosi mina. Mi ih bukvalno isprepadamo. Kada me vide bez noge, dovoljno im je. Shvate da su opasnosti od mina naša stvarnost, da moraju da se čuvaju. No, problem je što očevi te djece u kućama imaju po pola tone eksploziva, pištolja, bombi. I to je veliki problem u našoj zemlji. Sve su to mine. Nisu u travi, u šumi, već mnogo bliže - u kućama`, upozorava Sead Muratović.
On sa svojom grupom često obilazi deminerska radilišta i tvrdi da su demineri u BiH u katastrofalnom položaju.
`Oni u Zavodu za zapošljavanje nemaju svoju šifru. Nemaju status deminera. Više naših deminera radi vani, zato što im država nije omogućila da u svojoj zemlji zarade adekvatan novac. Ovdje su ljudi ispekli struku, zanat. Najjači izvozni proizvod danas nam je deminer. Ne može niko reći suprotno. On donosi svoje znanje i iskustvo, ali ovdje nije cijenjen, nema beneficirani radni staž, nije stalno zaposlen, trguje se njima`, dodaje Muratović.
Munir Čabarabdić, koji je takođe žrtva mina i koji je član Eko-sportske grupe, kaže da mu najviše smeta što opštine daju novac za silne projekte u kojima nigdje nema deminiranja.
`Treba graditi državu, gradove, međutim, šta nam to vrijedi ako se ulaže u teritoriju koja nije u potpunosti očišćena od mina`, ističe Čabarabdić.
On smatra da će, kako vrijeme bude prolazilo, minska polja biti sve veći problem jer se zaboravlja koliko su ona ozbiljna opasnost za ljude.
Deminiranje 11 kilometara kvadratnih godišnje
U Centru za deminiranje BiH kažu da u našoj zemlji trenutno djeluje 35 akreditovanih organizacija s više od 3.000 deminera, 1.100 detektora, 90 pasa i 30 mašina za deminiranje. Trenutno je zbog nedostatka novca uposlena samo jedna trećina raspoloživih kapaciteta tako da se godišnje deminira oko 11 kilometara kvadratnih. Kada bi bilo novca, tvrde u BH MAC-u, godišenje bi moglo biti očišćeno oko 35 kilometara kvadratnih.