PRIJEDOR - Bračni par Vida i Mitar Milinković prošli su prije 15 godina strašnu torturu u mostarskom logoru, a danas žive u teškim egzistencijalnim uslovima u prijedorskom naselju Baltin bare.
Pedesetdvogodišnja Vida je rođena u Jajcu, a Mitar, godinu dana mlađi, u Sanskom Mostu. Sudbina je htjela da se osamdesetih upoznaju u Crikvenici gdje su oboje radili i potom se vjenčali.
`Najljepši dio mog života je bio taj dok sam živjela u Crikvenici i kao kuvarica radila u jednom hotelu, a muž je bio zidar i radio je na građevini. Imali smo vikendicu, tamo smo namjeravali da kupimo i kuću, a onda je došla 1992. godina i taj nesrećni rat koji nam je donio velike patnje`, priča Vida.
Sve je počelo u julu te godine kada su ih u Crikvenici, gdje su živjeli i radili, hrvatski vojnici iznenada odveli iz kuće.
`Došli su po nas ujutro, u pet sati, i s ostalim Srbima transportovali nas za Rijeku, pa u Split, a onda u Mostar, u jedan studentski dom koji je bio pretvoren u logor za Srbe`, kaže Vida.
U logoru je stalno dobijala batine, ali najteže je bilo kada su je trojica Hrvata, kojima ime nikad nije saznala, silovala i to pred očima muža.
Kaže da je doživjela nervni slom i gotovo potpuno osijedjela za samo jedan dan.
`Hranu nismo dobijali po nekoliko dana, batine su bile svakodnevne, ponižavanje, psihičko maltretiranje. Mjesec dana provedenih u logoru neću zaboraviti dok sam živa`, naglašava Vida.
Nakon boravka u logoru odvedena je da radi u jedan silos u Mostaru, a Mitar je morao kopati rovove za potrebe hrvatske vojske.
Bračni par Milinković je razmijenjen posredstvom Međunarodnog crvenog krsta u avgustu 1992. godine. Otišli su u Stolac, pa u Trebinje, a nakon toga za Nikšić i u Beograd.
Iz Beograda su stigli u Mitrov rodni Sanski Most, a 1995. godine morali su ponovo da bježe.
`Eto nas sada u Prijedoru sa puno rana. Mitar je čak i ranjen na Gradačcu, doživio je srčani udar i ima čir. Moje rane nikada neće zacijeliti`, kaže Vida.
U Prijedoru su dobili samo plac, ali već godinama nemaju ni struje, ni vode i žive u teškoj egzistencijalnoj situaciji.
`Nemamo stalnog posla. Perem tepihe po kućama, muž cijepa drva, pomaže na imanjima, ali sve su to teški fizički poslovi koje on ne može više da izdrži`, kaže Vida sa suzama.
Vida i Mitar žive u kućici koju su sagradili od sredstava koja su imali, a pored placa gdje su namjeravali da se skuće.
`Imamo nešto bašte, komšije nam pomognu, ali je stvarno teško. Čini mi se da bi mi bilo lakše da imamo svoju djecu. Možda bi mi to bila snaga koju sada gubim i neka nova vjera u ljude`, ističe Vida.
Milinkovići se, ipak, nadaju da će doći neka bolja vremena, koja možda neće zaliječiti vječno žive rane, ali će im bar učiniti dostojnim staračke dane