Danima čitamo vijesti o tragediji u Gradačcu i međusobnom prebacivanju lopte o odgovornosti. Jedini mogući zaključak jeste da je cjelokupan sistem zakazao i jedino što još nismo čuli jeste da su se i policija i sud bojali nasilnika, a što se vidi između redova.
Jedno je sigurno, žrtva je prijavila nasilje, tražila zaštitu i odbila da svjedoči o detaljima, ali u njenoj izjavi stoje razlozi zbog kojih traži izricanje mjera. Sud je odbacio zahtjev PU Gradačac iz razloga što je ona odbila da svjedoči, a predsjednica suda je na konferenciji za štampu pravdala takvu odluku navodeći da policija nije dostavila dovoljno dokaza.
A šta kaže zakon? Zakon kaže da je za izricanje mjera dovoljno postojanje osnova sumnje. To je najniži stepen sumnje, gdje su dovoljne i indicije, za koje takođe moraju postojati određeni dokazi.
U konkretnom slučaju postoji izjava, dosta štura, ali ipak postoji. Što je još bitnije, Zakon kaže da prilikom izricanja zaštitne mjere sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica.
Dakle, sudu nisu trebali dokazi formalno pribavljeni, nego je dovoljno da postoji sumnja koja ukazuje na to da postoji nasilje.
Isto tako, činjenica je da je policija mogla da pribavi i više dokaza, kao što je foto-dokumentacija povreda i prijetećih poruka, a sud je mogao od policije da zatraži da dopuni svoj prijedlog prije nego što ga odbaci.
Sve u svemu, sistemom upravljaju nasilnici, a nasilnika se klone i policija i sud. To je, nažalost, naša stvarnost, jer sutra od tog nasilnika ni policajca niti sudiju nema ko da zaštiti.
Krivične prijave za nasilje u porodici bi trebalo da se obrađuju po hitnom postupku, a činjenica je da se kisele mjesecima i godinama po tužilačkim ladicama, a zašto je to tako, zato što sistem ne funkcioniše i niko se ne poziva na odgovornost dok ne postane prekasno, prekasno za nečiji život.
(Autor je advokat iz Bijeljine)