Kada se spomene 1968. godina, tada se pomisli na utopiju, promjene i nadu koju je oživljavala kulturno-politička istorija godine društvenih potresa i nemira koja je promijenila svijet, što nedostaje 2010. i inim budućim godinama.
Danas nema inicijative ni za pobune, zahtjeve, borbu za čiste ideale koje pokreću lavinu promjena, danas nema jedinstva i obrazovanosti mlade populacije koja bi mogla da pokrene svijet.
Godina 1968. je bila godina "seksa, droge i rokenrola". Međutim, i krupne promjene su obilježile ovu godinu, počevši od atentata na Martina Lutera Kinga i Bobija Kenedija, pobune na Nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Čikagu, "Praškog proljeća" i studentskih protesta u cijeloj Evropi, antiratnog pokreta i ofanzive Tet u sklopu rata u Vijetnamu, "Black Powera", avangardnog pozorišta, uzleta ženskog pokreta, pa sve do početka kraja Sovjetskog Saveza.
Spontani ustanci istovremeno su se javljali širom svijeta kako u Njujorku, tako i u Čikagu, Berlinu, Rimu, Parizu, Pragu,Varšavi, Tokiju i drugim gradovima.
Zahtjevi studenata beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevskog i ostalih univerziteta u osnovi su bili identični onima širom svijeta. U svim slučajevima se radilo o pobuni jedne generacije protiv neiskrenog življenja, protiv nejednakosti i iskorištavanja.
Kontrolisana situacija i jake represije od strane režima su ograničile moć njihove pobune, ali je predstavljala prvo javno kritikovanje samoupravnog socijalizma kako ga je vidjela partija. Prvi put se glasno reklo: "Car je go!", a da nije završeno na Golom otoku. Studenti su gotovo nesvjesno zatražili od države da dokaže svoj legitimitet i stavili se u sukob s njom, prozivajući funkcionere na odgovornost. To se posebno odnosilo na traženje odgovornosti osobe odgovorne za policijsku intervenciju protiv studenata, jer u to vrijeme vlast jednostavno nikad nije bila prozivana. Ta godina je ujedno bila prva u kojoj se demistifikovala "socijalistička" vladavina.
Silovani od sistema:
Na pitanje kako je moguće da muzička kultura djeluje na mase i mijenja im svijest u smislu kritike postojećeg društva sa osvrtom na zbivanja koja su se dešavala 1968. godine, Slavo Kukić, poznati bh. sociolog, je prokomentarisao da su potrebna desetljeća da se nešto promijeni.
"Ne samo muzička kultura, već i sva kulturna industrija u cjelosti bi se trebala mijenjati, sve što je spojivo s agresijom. Taj problem nije zastupljen samo kod nas, on je prisutan i u Americi, samo se drugačije odražava, upravo zbog različitog napredovanja društva", kazao je Kukić.
Njegov je stav da na muziku za sada treba gledati kao na dio potrošačke potrebe u takvom istom društvu.
On je iznio primjer istraživanja sa banjalučkog Filozofskog fakulteta koje se odnosilo na mlade između 18 i 22 godine, a imalo je za cilj da uoči sistem vrednovanja kod mladih.
"Doživio sam poraz upravo jer se pokazalo da su mladi više konzervativni od generacija njihovih roditelja kada su bili njihovih godina, što dokazuje da su silovani sistemom današnjih vrijednosti", kaže Kukrić.
On objašnjava kako bi sistem u cjelosti trebalo mijenjati, počevši od jaslica, pa do cjelokupnog vaspitanja i obrazovanja.
Pojasnio je da idejne poruke avangardne muzike nažalost malo utiču na promjenu svijesti, one više djeluju kao opijum u smislu udaljavanja od konkretnih problema.
Kaže da smo od legendarne '68. daleko u svakom smislu.
Zašto na ulice?
"Nikakva se paralela ne može povući, niti se može išta desiti kao što je bilo '68. Kada pitate nekog šezdesetosmaša zašto smo mi izašli na ulice, reći će da mi nismo bili usmjereni protiv politike Tita, nego protiv sistema u obrazovanju, smještaju na primjer studenata u domove, težili smo da ispravimo nejednakosti. Protesti su krenuli od Beograda, pa su došli i do nas u Sarajevu. Trajali su nekoliko dana, bili smo protiv represije policije koja je znala da fizički nasrće na nas i očekivali smo od Tita da se stanje reguliše sa studentima. Bili smo jedinstveni kao mala Evropa kada je u pitanju rat u Vijetnamu, ali prvenstveno smo se borili za bolji status studenata u BiH, odnosno u SFRJ", kazala je jedna od učesnica protesta 1968. godine Fahira Šulejić, producentkinja na BHRT-u.
Ona je istakla da mladi danas ne znaju šta treba da urade i da probleme ne mogu jednostavno percipirati jer je suština kompleksna i duboko ukorijenjena u društvo, protivi se bilo kakvoj vrsti vođe kada su u pitanju promjene.
"U bivšoj Jugoslaviji su postojali univerziteti u većim centrima, a ne kao sad gdje svaka maltene provincija zasniva univerzitetski centar. Teško je tu organizovati jedinstven sistem obrazovanja, a uz sve to još je aktuelan bolonjski proces", objašnjava Šulejićeva.
Smatra da ne može doći do nekog revolucionarnog pokreta upravo zbog te nejedinstvenosti, a kada studenti nešto traže, na ulice izađe svega 100 ili 200 studenata.
"Bez svjesnog preobražaja masa nema vajde. Reforme obrazovanja koje su bile 1968. i 1970. godine tačno su ukazivale na potreban broj kadra kada su u pitanju određene struke", tvrdi Šulejićeva.
Neobrazovanost kao zid
Prema mišljenju Nusrete Džinić, magistra socioloških nauka, danas je nemoguće da mladi ostvare ono što su učinili 1968. godine upravo zbog neobrazovanosti.
Problem je kompleksan i kao takav je nametnut na društveni sistem koji je od ličnosti napravio stroge individualiste i materijaliste.
"Mladima je važno samo trenutno zadovoljstvo i mogu slobodno reći da škole služe kao neka vrsta sistema socijalne kontrole, zato i izlaze polupismeni iz njih. Sve informacije koje stižu do njih su prazne i plitke, zadovoljavaju se Internetom. Kod njih nema interesovanja za kapitalna djela iz nauke, književnosti i drugih segmenata koji se tiču širokih pogleda, upravo jer im to obrazovni sistem ne nudi niti zahtijeva. Onda se ne treba pitati kako nemaju osjećaj za zajedništvo koji su imali šezdesetosmaši. Na nivou države nemamo ministarstvo za obrazovanje, sve je rascjepkano i parcijalizovano. Imate Ministarstvo prosvjete i kulture RS, Ministarstvo za nauku i tehnologiju RS, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, pa potom svaki od 10 kantona ima posebno svoje ministarstvo za obrazovanje i nauku. Sam distrikt Brčko ima svoj odjel za obrazovanje Vlade distrikta Brčko. U Bijeljini postoji pet univerziteta, a u cijelom Japanu postoje tri", objašnjava Džinićeva.
Ona zaključuje da bi se stvari počele dešavati u pozitivnom, pravilnom i konstruktivnom smjeru mora se početi od obrazovanja, a zatim djelovati na sve bolesne dijelove društva i vođenje politike u BiH.
Frankfurtska škola
Jedinstven sastav imaju učesnici 1968. kada je u pitanju uticaj literature koja ih je impresionirala, a to je frankfurtska škola koja je razvijala kritičku teoriju društva, a uzore su tražili u Markuzeu ili Adornu. Posebno inspirativan bio je Markuze sa žestokom kritikom kapitalističkog sistema, čitani su Sartr i Hese, mladi su težili znanju i razvijanju kolektivne svijesti.
Prema onome što je Mark Kurlanski ustanovio u toku pisanja knjige "1968. - godina koja je uzdrmala svijet" pokazuje kako je ta godina zahvaljujući pojavi televizijskih prenosa uživo postala prva "globalna" godina.
Razlog svim tim događanjima ne treba tražiti u enigmatičnoj moći 1968. godine, jer ta je godina bila kalendarski kao i svaka druga, a mit o posebnosti '68. kao godine, smatraju mnogi, leži duboko u prošlosti i nastavlja se sve do danas.
Spontani pokret
Suština 1968. je u nepovezanom spontanom pokretu koji je uzimao različite oblike, a s ciljem - utopije.
Pokret se manifestovao u različitim oblicima, ali ono što je najvažnije jeste razvoj kontrakulture suprotstavljene prethodnoj. Politika je postala način života i ponovno se u većem broju javljaju komune i kooperative, od kojih neke postoje i danas. Nedavno osuđen kao terorista, Unabomber, takođe se povezuje s tim vremenom.
Kontradiktornost
Dio tadašnjih aktivista je promijenio interesne sfere i aktivnosti, kao na primjer Kon-Bendit koji danas sjedi u Evropskom parlamentu kao predstavnik "zelenih". Bio je vođa majskih nereda 1968. godine. U Frankfurtu je Kon-Bendit sedamdesetih godina bio u vrhu ljevičarske scene i urednik gradskog magazina "Pflasterstrand". Nova ljevica je redefinisala pojam revolucije i njenih subjekata, ti zaokreti koji su učinjeni tada osjećaju se do danas. Cijeli kontekst te godine ima istu ideju vodilju u Varšavi, Americi, Evropi ili Japanu, a odnosi se na borbu za pravedniji poredak.