TREBINJE - U selu Čavaš kod Trebinja juče je služen pomen za 103 srpske žrtve koje su ustaše ubile 11. avgusta 1941. godine.
U pokolju tog avgustovskog dana u selu koje je brojalo oko 150 Srba mještana stradala su 102 žitelja Čavša i jedan najamni radnik iz Stoca, a pobijene su gotovo sve porodice Milošević, Miletić, Mihić, Mijatović, od kojih je najmlađa žrtva bila beba stara svega 10 dana, dok je najstarija imala 96 godina.
Krvavi ustaški pir u Čavšu završio je stradanjem 55 čavaških Miloševića, a spasilo se samo dvoje, dok je od 23 člana porodice Mijatović preživjelo svega troje.
Kako reče služeći pomen prota Momčilo Peičić, u stradalnike i mučenike upisani su i Miletići, Mihići, Mičete i Pivci.
"Bio je ponedjeljak, kao i danas, kada su, kako su nam pričali dvoje preživjelih, naše komšije Hrvati upali u selo i od 104 žitelja koja su se u Čavšu zatekla ubili 102, dok je jedan šesnaestogodišnji dječak uspio pobjeći, a jedan četrdesetogodišnjak se zatekao na brijegu iznad sela, odakle je bespomoćno pratio pokolj", kazao je juče Jovo Milošević, jedan od potomaka najstradalnije čavaške porodice, čiji je otac sticajem okolnosti ostao živ.
O stradanju i krvavom piru toga dana svjedočio je i veliki kameni spomenik nevinim čavaškim žrtvama, ali je i ovaj znamen, nepunih pet decenija nakon ovog pokolja, porušen 1993. godine.
Polomljeni spomenik je vladika Atanasije uspio prenijeti u portu manastira Tvrdoš, gdje se i sada nalazi, jer, kako kažu Čavšani, politička situacija još nije takva da bi se mogao ponovo vratiti na njegovo staro mjesto.
Najveći je problem, ističu Čavšani, što u selu ni izbliza ne zaživljava povratak jer i pored činjenice da se na desetine prijeratnih porodica voljno vratiti, nema donacija za obnovu njihovih kuća.
U Čavaš su se za sada vratile samo dvije porodice, Maksima Miloševića i Velimira Mijatovića, koji su život organizovali u nekoliko kvadrata, bez struje, sa plinom.
Maksim Milošević, nekada prvi čavaški domaćin, sada živi u kući svoga rođaka, jer su za obnovu njegove potrebna velika sredstva.
"U svoje selo sam se vratio prije godinu i po dana, sa dvije krave i nekoliko ovaca, ali igrom slučaja saznam da su mi kombajni zapaljeni, ali da je moj veliki traktor čitav i nađem ga na jednom imanju i vratim, pa sada obrađujem i nešto zemlje u polju, sadim lubenicu, luk, krompir, djetelinu", priča ovaj vrijedni domaćin.
Bez struje mu je, dodaje, teško, ali sa svojih 60 godina ipak očekuje da ponovo stvori nešto, na isti onaj način, kako kaže, kao što su njegovi roditelji, kojima su u pokolju 1941. stradali supružnici i djeca, pa su se oni vjenčali i stvorili novi život.