Banjalučanin Nikola Bogut jedan je od najstarijih dimnjačara u gradu na Vrbasu i tim poslom se bavi više od 50 godina.
Ovaj šezdesetšestogodišnjak priča da se i danas vješto penje po krovovima, iako je već 16 godina u penziji.
`Prvi put sam četku i sajlu uzeo u ruke s 15 godina i krenuo u borbu sa dimnjacima`, kaže Nikola.
Zanat za dimnjačara je završio u rodnim Vinkovcima, gdje je dugo radio kao dimnjačar, a zatim se preselio u Banjaluku. U Banjaluci je radio u dimnjačarskoj zadruzi `Plamen` sve do penzije, a zatim je krenuo samostalno da radi po pozivu građana koji znaju za njegovu vještinu.
`Jedan sam od rijetkih kvalifikovanih dimnjačara, odnosno koji imaju izučen zanat. Uglavnom ljudi nauče da rade posao dimnjačara i počnu se time baviti, ali nemaju završenu školu za to`, dodaje Nikola.
Nekada se taj zanat u Banjaluci mogao učiti u Školi učenika u privredi, ali danas je to zanimanje zamrlo.
`Žalosno je što je Banjaluka ostala bez ove struke. Na ovo zanimanje se danas, nažalost, gleda s potcjenjivanjem, pa roditelji govore djeci 'uči ili ću te dati za dimnjačara'`, kaže Nikola. On, međutim, smatra da dimnjačari donose sreću i sjeća se lijepih vremena kada su ih domaćini srdačno dočekivali zbog vjerovanja da će se nešto lijepo desiti.
Dimnjačari su tada nosili uniforme sa opasačima, kapom i sjajnom dugmadi.
`Prije rata postojao je Zakon o dimnjačarskoj djelatnosti i tačno se znalo kada se dimnjaci čiste i to je bilo obavezno za sva domaćinstva. Takav zakon bi trebalo ponovo oživjeti i osnovati dimnjačarsku službu`, smatra Nikola.
On kaže da u Banjaluci danas ima pet dimnjačara, konkurencija je mala, pa se dobro zaradi.
`Ide zima, pa ljudi zovu za čišćenje dimnjaka, najčešće kad baš zagusti. Zaradim po dimnjaku oko 20 KM, zavisno od stanja koje zateknem`, iskren je Nikola.
Tvrdi da su zapušteni dimnjaci veoma opasni, zapali se smola i katran, stvori se visoka temperatura i od toga može da se zapali cijela kuća. Čišćenje dimnjaka je, kaže, prevencija požara i vatrogasci bi sigurno imali manje posla.
`Posao jeste prljav i težak, ali se zavoli. Dinamičan je, nikad nije dosadno, a na terenu srećem razne ljude`, kaže ovaj dimnjačar koga svi poznaju u banjalučkom naselju Rosulje gdje stanuje. Tokom jeseni i zime on se može vidjeti na raznim lokacijama u gradu kako se, naoružan sajlom i četkom, penje po krovovima.