BEOGRAD - Jovan Divjak, ratni general armije BiH, priveden je u Beču, u Austriji na osnovu potjernice srpskih vlasti zbog umiješanosti u masakr u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, gdje su pripadnici Armije BiH 3. maja 1992. godine, nakon presretanja kolone pripadnika JNA koja se mirno povlačila iz grada, na monstruozan način ubili 42, ranili 73 i zarobili 215 vojnika, oficira i civila.
Ministarstvo unutrašnjih poslova RS je Tužilaštvu BiH prije više godina dostavilo izvještaj u kojem se za taj zločin tereti 15 lica. Iz Tužilaštva je odgovoreno da je "rad na predmetu u toku".
O masakru u Dobrovoljačkoj dokazi su upućeni i Haškom tribunalu. Dokazi se odnose na tadašnja tri člana Predsjedništva BiH - Aliju Izetbegovića, Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića.
Brigadni general Divjak tvrdi, pak, da je lično "spriječio najgori masakr" u Dobrovoljačkoj, "vičući preko megafona i naređujući prekid vatre".
"Nažalost, na Palama su montirali kasetu kao da sam ja, navodno, naredio vatru", rekao je Divjak.
Divjak je vratio 1997. godine čin Izetbegoviću uz pismo u kojem je objasnio da to čini zbog zločina koji su tokom rata činjeni nad sarajevskim Srbima, a koje su vlasti u Sarajevu prećutkivale.
Divjak je u pismu podsjetio i da se "teritorijalcima" pridružio aprila 1992, te da je bio "aktivan učesnik događaja 3. maja u Dobrovoljačkoj ulici".
Priča koja se završila masakrom u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu počela je dan ranije; 2. maja 1992. intenzivirani su napadi na Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) u Sarajevu, a JNA je na sarajevskom aerodromu zadržala delegaciju koju je predvodio Alija Izetbegović, ratni predsjednik Predsjedništva BiH.
Izetbegović se vraćao s pregovora u Lisabonu, gdje je portugalski diplomata Žoze Kutiljero posljednji put, bezuspješno, pokušao da spasi svoj mirovni plan za BiH.
Kutiljero je predlagao "konstitutivne jedinice", zasnovane na "nacionalnim principima", ali bez promjene granica. Izetbegović je prvo potpisao mirovni plan, pa se predomislio.
Uhapšenog Izetbegovića JNA je 2. maja sprovela u kasarnu u Lukavici, a Ejup Ganić je obavijestio generala Snaga Ujedinjenih nacija za zaštitu (UNPROFOR) Luisa Mekenzija da je "Izetbegović kidnapovan".
Kanađanin Mekenzi je istovremeno od svog oficira dobio i informacije da su pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) BiH napali Dom JNA u Sarajevu, gdje su poginula tri oficira, te da "najveći dio grada gori".
Mekenzi i predstavnik Evropske zajednice Kolm Dojl zatim su se uputili u Lukavicu, a kanadski general je u svoj dnevnik 3. maja započeo rečenicom: "Ovo je najgori dan u mom životu".
U Lukavici, Izetbegovića je zatekao na telefonu, na liniji s komandantom Druge armijske oblasti JNA, Milutinom Kukanjcem.
"General Kukanjac sada insistira da mu se dozvoli da izvuče svoje ljudstvo, njih 400, u zamjenu za moje oslobađanje", rekao je Izetbegović Mekenziju.
General je odgovorio da to ne dolazi u obzir, jer nije mogao da preuzme odgovornost za toliki broj ljudi.
Izetbegović ga je pogledao i rekao: "Generale Mekenzi, ne brinite. Ja ću preuzeti odgovornost za bezbjednost JNA."
Mekenzi u svojoj knjizi "Peacekeeper Road to Sarajevo" piše da je tad upitao Izetbegovića da li garantuje za vojnike, te da je ovaj potvrdio.
Kao "garancija", u kasarni u Lukavici ostali su Kolm Dojl i Izetbegovićev tjelohranitelj, a Mekenzi, Izetbegović i njegova ćerka Sabina su, uz pratnju obezbjeđenja UNPROFOR-a i 20 praznih kamiona JNA, krenuli ka Komandi u centru Sarajeva, na Bistriku.
Planirano je da se u prazne kamione ukrcaju vojnici. Izetbegović i ćerka bili bi u koloni, u blindiranom vozilu, a zatim bi se izdvojili i krenuli ka Predsjedništvu. Mekenzi bi s kolonom JNA nastavio put Lukavice.
Mekenzi, Izetbegović i ćerka stigli su u Komandu oko 17.30. Prvi dio dogovora je ispoštovan i činilo se da je sve u redu.
General Mekenzi je tad primio uznemirujući poziv iz štaba UNPROFOR-a: "Dogovor je propao, tvrdi (Ejup) Ganić."
"Dođavola, o čemu pričate? Imam ovdje bosanskog predsjednika i njegovog komandanta Teritorijalne odbrane (koji je došao da bi bio pratnja Izetbegoviću do Predsjedništva) i oni su garantovali bezbjedan prolazak konvoju", odgovorio je Mekenzi.
Otrčao je do Izetbegovića, upitavši ga kome da vjeruje - njemu ili Ganiću.
"Nema problema, generale Mekenzi. Imate moju riječ i riječ našeg komandanta", odgovorio je Izetbegović.
Mekenzi je naložio svom štabu da o polasku kolone obavijesti Ganića.
Dva "ključna igrača", Izetbegović i Kukanjac, smješteni su u isto vozilo.
Vojnici su ušli u kamione. Kolona je krenula dogovorenom rutom. Mekenzi se sjeća da je usput, u okolnim ulicama i na prozorima zgrada, vidio spremne pripadnike TO.
"Naređenje svim jedinicama, naređenje svim jedinicama - konvoj ne smije proći... Pripremite molotovljeve koktele", zabilježeno je "presretnuto" naređenje koje je teritorijalcima i ostalim naoružanim grupama stiglo preko radio veze.
Dok se kolona približavala rijeci, začuo se pucanj. Mekenzi je izašao iz svog vozila i otrčao u pravcu kolone. Poslije prvog hica, započela je i mitraljeska paljba.
U koloni je bio pukovnik JNA Slavoljub Belošević, koji priča da je kroz Dobrovoljačku mirno propušteno desetak vojnih vozila. Kad je ostatak kolone, sa oko 200 vojnika, stigao do mosta Drvenija, osuta je paljba iz pješadijskog oružja, sa Bistrika i iz pravca rijeke Miljacke.
Sa svih strana vojsku je okružilo više od 2.000 zelenih beretki, teritorijalaca, policajaca, naoružanih civila...
Na vojsku je pucano i sa prozora obližnjih kuća, a zatim je kolona zasuta paljbom iz ručnih bacača, zolja, osa...
General Mekenzi je, s još jednim oficirom, trčao ka mjestu udaljenom pedesetak metara, na kojem se odigravala najžešća gužva. Vidio je teritorijalce kako guraju puščane cijevi kroz prozore civilnih automobila iz konvoja i pucaju u ljude koji su bili unutra.
"Vidjeli smo krv koja lije sa vjetrobrana tih automobila. Kad smo došli do grupe od dvadesetak pripadnika TO, shvatili smo da su automobilom prepriječili put i presjekli konvoj. Vojnici JNA su bespomoćno sjedili u stražnjim dijelovima kamiona, a pripadnici TO od njih su zahtijevali da bace oružje i vojnu opremu. Jedan pripadnik TO, kojem su za zubima visile dvije bombe, prijetio je da će treću bombu baciti u kamion - ako vojnici ne požure s predajom oružja", rekao je Mekenzi.
Prema pukovniku Beloševiću, vojnicima je preko megafona naređeno da legnu na asfalt, sa rukama iznad glave, licem nadolje. Oficire su šutirali čizmama i kundacima.
"Naredili su mi da se skinem, sve osim donjeg veša. Video me jedan od njihovih komandanata, Zoran Čegar, koji je bio moj drug. Zamolio sam ga da pomogne ranjenom (pukovniku Ratku) Katalini. Dao nam je vozača, kojem je naredio da Katalinu odveze u bolnicu, a mene kući. Vozač nije poslušao. Završio sam na ispitivanjima", rekao je on.
Kroz kolonu je "proletjelo" vozilo vojne hitne pomoći. Mekenzi priča kako je vozač svirao i jurio malo po putu, malo po trotoaru, pokušavajući da nikoga ne zgazi. Suvozač je otežavao vožnju, stalno padajući na rame vozaču.
"Kad su se približili, vidio sam da je pukovnik (suvozač) pogođen i da mu fali pola lica. Bio je mrtav, ili je umirao", opisuje tu scenu Mekenzi.
Pukovnik Duško Kovačević bio je baš u tom sanitetskom vozilu. On i vozač jedini su preživeli napad. Oficir, suvozač iz Mekenzijeve priče, bio je pogođen u glavu.
"Kad je pogođen, razneti komadi njegovog mozga prsnuli su me po licu", opisao je taj trenutak pukovnik Kovačević.
Na Mekenzijev zahtjev, Izetbegović je otvorio krov svog vozila i pojavio se pred teritorijalcima. Rekao im je da je sve dogovoreno sa UN, ubjeđujući ih da prestanu pucnjavu riječima: "Dogovoreno je sa UNPROFOR-om, svijet je to."
Kukanjac, koji je i u trenutku napada bio u vozilu s Izetbegovićem, ispričao je kasnije da je, kad je uvidio da je izigran, "htio odmah da ubije Izetbegovića, a zatim i sebe".
Ugljenisana, deformisana tijela ubijenih ostala su da leže u Dobrovoljačkoj.
Mekenzi priča da je, tek kad je pucnjava konačno prestala, shvatio da je 200 vojnika nestalo, ali je pretpostavio da su prešli u rejon pod srpskom kontrolom, južno od mjesta zasjede. Kasnije je otkrio da su uhapšeni.
Kilometar dalje, Izetbegović i ćerka Sabina su, po dogovoru, prebačeni u drugo oklopno vozilo i pošli prema Predsjedništvu.
Na prvom kontrolnom punktu teritorijalaca, Mekenzi je pitao šta se dogodilo, a jedan mu je odgovorio da je "primljeno naređenje od nekoga u Predsjedništvu da napadnu konvoj".
"Nikad nismo utvrdili ko je to naredio, ali ja mislim da je potpredsjednik Ganić dao 'zeleno svjetlo' za napad", kaže Mekenzi.
I danas je uvjeren da se masakr u Dobrovoljačkoj desio mimo volje Izetbegovića. Za Ganića kaže da mu "nikad nije vjerovao".
Ganić, koji je tokom dvodnevnog odsustva Izetbegovića obavljao dužnost predsjednika Predsjedništva i vrhovnog komandanta, ispričao je u jednom intervjuu da je do "incidenta" došlo pošto su u Dobrovoljačkoj bile "razne grupe kojima je bilo nemoguće komandovati".
Poslije pucnjave u Dobrovoljačkoj, većina preživjelih vojnika je zarobljena i sprovedena u sportski dom "Partizan" u Mis Irbinoj ulici i u Centar službi bezbjednosti, a potom u centralni i druge zatvore u Sarajevu.
Vojnici su tvrdili da su u "Partizanu" batinani. Naređivali su im da potrbuške legnu na pod, a onda ih tukli gumenim palicama. Ranjenici su prebačeni u bolnicu "Koševo".
Poslije intervencije generala Mekenzija, 26 sati kasnije većina je oslobođena i prebačena u kasarnu u Lukavici.
Pukovnik Belošević nije bio te sreće. U zatvoru je ostao deset dana, dok nije razmijenjen za četvoricu muslimanskih oficira.
"Tukli su me i ucenjivali. Tražili su da se preko Televizije Sarajevo obratim građanima, da kažem da je JNA 'srbočetnička vojska' i da je osudim, pa će me odmah osloboditi. Držali su me stojeći 12 sati, celu noć, sa reflektorom uperenim u glavu, tri centimetra ispred očiju. Ako bih okrenuo glavu, s te su me strane udarali. Bezbroj puta sam pao u nesvest, a kad sam tražio pomoć, vadili su mi jezik iz usta, prinosili kamu i pretili da će ga odseći", priča Belošević koji je od torture skoro oslijepio.
Vid mu je spasio vojni ljekar i stari prijatelj Hajro Bešlić. Dok ga je liječio, s Beloševićem nije smio da progovori ni riječ.
U krvavom sarajevskom vikendu, 2. i 3 maja 1992, ubijena su 42 vojnika i oficira, 73 ranjena, 215 zarobljeno.
Alija Izetbegović je u svojim memoarima 2. maj nazvao "danom kad smo konačno pobijedili strah od četnika".
"Nemamo više tog straha, ne bojimo ih se više, a desetine godina patili smo od tog kompleksa, koji je bio poguban... Drugi maj 1992. u Sarajevu (u Tuzli će to biti 15. maj 1992,) pokazuje da su neki psihološki okovi skinuti", napisao je.
U Tuzli je, po optužnici podignutoj u Beogradu, u napadu na kolonu JNA ubijeno 93 njenih pripadnika.
Francuski general Filip Morion svedočio je februara 2004. u Haškom tribunalu, na suđenju Slobodanu Miloševiću.
Na pitanje da li se sjeća Dobrovoljačke, Morion je rekao: "Da. To je bio masakr."
Upitan kako je počela srpska opsada Sarajeva, Morion je kazao: "To je bilo 2. maja 1992, pošto su komanda i regruti JNA okruženi u kasarni 'Maršal Tito', a JNA pokušavala da se 'izvuče'."
Pod opsadom je, kako je rekao, prvo bila JNA, a "opsada Sarajeva je ustvari bila odgovor na to".
Mjesto zločina u Dobrovoljčkoj je, tri dana kasnije, posjetio i Mark Gulding, podsekretar UN zadužen za sve mirovne operacije u svijetu.
Gulding je izjavio da je "na sopstveni zahtjev obišao mjesto naročito užasnog incidenta u nedjelju, u kojem su vojnici JNA hladnokrvno ubijani", nakon što su komandanti TO BiH prekršili obećanje dato predstavnicima UNPROFOR-a o bezbjednom prolasku vojne kolone.
Guldingove izjave sjeća se i Mekenzi: "Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam zauvijek napustio Sarajevo, bio sam iznenađen kad sam otkrio kako je malo odjeka u svjetskim medijima imala oštra Guldingova izjava. Nisam mogao da ne pomislim kako bi, da je JNA napravila takvu zasjedu teritorijalcima, umjesto obrnuto, to bilo na naslovnim stranama svih novina."